utorak, 24. prosinca 2019.


NOVI BLOGOVI NA NOVOJ ADRESI


Poštovani pratitelji ovog bloga, 
od danas nadalje možete me pratiti na novoj adresi

 https://joyfullifebybranka.hr/blog/

Želim vam ugodne i vesele blagdane 

ponedjeljak, 8. srpnja 2019.

Izgovori zbog kojih ne napuštamo našu zonu komfora


💗 I sama sam imala veliki otpor kada sam spoznala da trebam izaći iz zone komfora...stoga dijelim ovaj predivan Norin tekst, možda vam pomogne...da vas ne zavaravam...nije lako...no kad napravite prvi korak svaki slijedeći je sve lakši i vi ste sve sretniji i zadovoljniji...ako vam je potrebna pomoć za prvi korak naći ćete me u #JoyfulLifebyBranka, ako poželite kontaktirati Noru njezini podaci su na kraju teksta...💗

Mi ljudi smo skloni tome da na jedan divan način objasnimo i sebi, ali i drugima, zašto sada nije pravo vrijeme da nešto učinimo. Međutim, u toj situaciji tko gubi više? Život ili mi? Koji su to izgovori s kojima odlažemo naš rast, razvoj i stvaramo još veći zid oko nas samih?
Sigurna sam da ste čuli: Život počinje izvan zone komfora. Zašto onda ipak biramo da ostanemo u zoni komfora? Ova tema je postala izuzetna popularna, i mnogi se bave sa njom. Jedno je sigurno, svako ima svoju zonu komfora. A život prije ili kasnije namjesti situaciju da pogledamo koja je granica naše zone komfora, i daje nam priliku da je proširimo.
Što je zona komfora?
Zona komfora je jedna udobna zona u kojoj se krećemo svaki dan. Svakodnevna rutina koje radimo iz dana u dan. Tu je i jutarnja rutina, kako započinjemo dan, kako radimo, kako se odnosimo prema drugima, kako pričamo sa drugima, ali ovdje spadaju i naše naviknute reakcije, uvjerenja, očekivanja, način na koji gledamo na svijet. Veoma često kada želimo  izaći iz zone komfora, pojavljuju se razne misli, strahovi koji nas onemogućuju da izađemo iz nje. A oni koji to ipak urade, otvaraju se ka novim prilikama, mogućnostima, dozvoljavaju sebi da izgrade neke dodatne vještine, itd.
IZGOVORI KOJE NAJVIŠE KORISTIMO
1. Ne znam što da radim
Mnogi žive u zoni komfora sa izgovorom “Ja  ne znam što da radim.“  Ti ljudi najčešće ne žele preuzeti odgovornost za svoj život i čekaju da neko drugi to uradi umjesto njih. Čekaju čuda, princa ili čarobni štapić.. Ne znam što da radim, pa bolje da ne radim ništa…. UVIJEK možete nešto uraditi. UVIJEK! Najmanji korak je više, nego da ništa ne radite i da živite u ulozi žrtve.
2. Drugi puta ću
Drugi puta ću, kasnije ću… Odlažemo.. Čekamo pravi trenutak.. Kada pada kiša, kada bude sijalo sunce, kad bude snijeg, kad bude odmor.. Međutim u izlasku iz zone komfora nema neki drugi puta ću... Prilika je sada. Sada je vrijeme da živite punim plućima. Budite spontani, hrabri i to je ključ  izlaska iz svoje zone. Jer ako čekate da neko ili nešto da znak, ili osjećaj da je sada trenutak, moram  vas razočarati, čekat ćete jako dugo… SADA JE VRIJEME 
3. Nemam novca
Ovaj izgovor na prvi pogled djeluje kao opravdan. Međutim, ja želim da vas ohrabrim da izađete iz svoje zone komfora i da dopustite sebi da nađete i drugačije načine. Kako kažu, da nađete i mala vrata.  U današnje vrijeme nam je toliko stvari dostupno, zahvaljujući internetu, društvenim mrežama. Otvorite se na drugačije prilike i mogućnosti. Koliko ljudskih priča ste čuli kada kažu: Nisam imao ništa, krenuo sam od nule i gdje sam sada. Imajte hrabrosti krenuti. 
4. Krenula bi ja, ali je situacija loša
Situacija je loša, jer mislim da vam i život poručuje da je vrijeme da izađete iz svoje zone komfora. Život ne zna više kako da vam da do znanja da je vrijeme za korak. U redu je ako prvi korak djeluje zastrašujuće, ali kada napravite prvi korak postupno će vam rasti i samopouzdanje. Svaki mali uspjeh, će vam pomoći da steknete i više hrabrosti, smjelosti, samopouzdanje, i umjesto straha će se pojaviti i želja i motivacija i inspiracija.  Kao što ste se navikli i na ove izgovore, tako ćete se postupno otvoriti i za otvaranje svojih krila.  Stvarno sve zavisi od vas. 
Samo pogledajte šta se događa kada izađete iz zone komfora, pokušajte. Nemate što izgubiti, jer se uvijek možete vratiti u svoju sigurnu zonu. No, ako uspijete izaći iz nje, da ju širite, uvijek ćete željeti da širite svoje granice. 
Ako vam treba podrška na tom putu, tu sam za vas. 
S ljubavlju,
Nora Kalapati


utorak, 2. srpnja 2019.

POSLIJE RAZVODA


POSLIJE RAZVODA
Nakon razvoda jedno vrijeme bila sam doslovce „sama sa sobom“. Koliko je to bilo moguće jer sam uz sebe imala malog cmizdravca koji je tražio cijelu mene. Iskreno, mene je bilo sram izaći među ljude jer…. Svi su pričali da smo se razveli, čudili se „što sam mu napravila“, bez srama me ispitivali kada bi me sreli u dućanu ili na cesti u šetnji s malcem. Svi su se kao jako brinuli se jesam li ok, kao bio je to hrabar potez, sva sreća da imam roditelje uz sebe i da sam sigurna…Sigurna u što? A iza tih „pitanja“ titrala je rečenica „ona nije normalna, možda ima drugoga…“  To lažno žaljenje i suosjećanje …grrrrrrrrrr
Iskreno sada mi je teško procijeniti da li je nekim ljudima stvarno stalo do mene i moje situacije ili su hranili svoju dušu mojom boli. Potiho se pričalo na sve strane –  živjela sam u takvoj sredini gdje svi znaju sve i vole zabadati nos u tuđe živote, a ne vide što im je  ispred vlastitog praga. Mene su svi poznavali, njega malo manje, no toliko koliko su ga poznavali bio im je predivan i kako sam mu to mogla napraviti. Nitko od njih nije bio s njim unutar 4 zida, u trenucima kada nisam znala kakav i kada će doći kući, što će se tada događati. Uz se to malac je bio beba. No da stvar bude opakija, moja mama mi nikada nije oprostila taj potez – rastava – ostavljanje djeteta bez oca. Razumijem ju sada, ona je rano ostala bez majke, no tada mi je bila neprijatelj br 1. imala sam osjećaj da o mom razvodu svi pričaju, da me prosuđuju, osuđuju, žale…Iskreno okretao mi se želudac na sva ta šuškanja, zujalo mi je u ušima. To je bio ključni razlog zašto sam željela biti sama sa sobom zatvorena u kući, da kući u dvorcu kao Zlatokosa. No, sve je to bila nemoguća misija, morala sam na posao, u šetnju s malcem.
Kako bih izbjegla sve te „susrete“, sve sam obavljala kilometrima izvan kruga gdje živim, čak sam i malca šetala izvan mjesta. To sam uspjela riješiti, no doma je bio pakao…pakao zbog kojeg sam se odlučila otići u podstanarstvo. Veselo…
Svi su u meni  gledali „hrabru“ ženu , u meni od hrabrosti ni H. Nije mi bilo niti malo lako. Razgovori u CZSS i na sudu bili su koma, nisam se samo rastala već sam se  i razvela. Da razlika postoji. Razvod je službeni prestanak braka. Uf…Bila sam tužna. Povrijeđena. Ljuta. Sve oko mene podsjećalo me je na nas. Samopoštovanje u podrumu. Raspoloženja su šetala up & down.  Da stvar bude zanimljivija preispitivala sam sebe jesam li ja sposobna imati obitelj, jesam li sposobna održati brak, jesam li ja normalna žena, zašto to kod mene nije išlo. Uvijek i uvijek krivnja samo na moja leđa. A onda one slavne rečenice „Da je valjala to joj se ne bi dogodilo.“  Bila sam na rubu ponora. Iskreno ni to što imam malca nije me opako motiviralo.  Ooo da!! Samo sam cmizdrila… U autu do posla…U vožnji doma. Pa doma. Sutra opet iz početka. I tako danima, mjesecima. Sve sam radila robotski…emocije na levelu -1000. Pitam  se od kuda su dolazile te količine suza koje sam isplakala.  Gdje sam imala taj rezervoar suza? Opako!
Da, ja sam pregrizla sve i donijela odluku o razvodu nakon što se gospodin lijepo pokupio i otišao. Nije mi bilo jasno gdje sam ja to pogriješila. Jesam li se previše posvetila malcu, a njega zametnula negdje, da li sam mu prestala biti privlačna nakon što sam na svijet donijela njemu toliko očekivanog sina…i tako svaki dan…ista pitanja bez odgovora. Grizlo me je to dugo vremena. Proždiralo. Uvjerila sam sebe da nisam lijepa, privlačna i da je to vjerojatno razlog. Satima sam stajala pred ogledalom i kritizirala se. Tražila nedostatke, ubacila se u nejedenje…samo kava i cigarete, skinut ću ja taj višak kilograma i onda će mu biti žao što je otišao. Kojeg li glupog razmišljanja. Bilo mi je grozno. Pomisao na taj period izaziva jezu u mom tijelu.
Da imam veliku gumicu, izbrisala bi taj period svog života. Hodanje po rubu vulkana. Sate i sate znala sam gledati u jednu točku ili pričati s frendicama na telefon. Jadne one. Dobro da su preživjele tu moju veličanstvenu ulogu žrtve. Kad bolje razmislim mogla sam i Oscara dobiti. To je bila uloga mog života.  Stalno sam pričala istu priču, vjerujem da su bile pametne pa odložile telefone dok sam ja ponavljala svoje monologe tražeći od njih pomoć. Moj fokus je bio samo na mojoj priči, njima kao da je život stao i samo se bave mojim razvodom i mojim cendranjem. Iskreno nedostaje mi taj period odrastanja mog sina. Brinula sam ja o njemu, ali kao robot, sve emocije usmjerila sam samo na sebe. Znam da sada to zvuči okrutno i egoistično, no iskreno je. Preživio je, a bila je tu i baka koja je objeručke prihvatila ulogu njegovateljice. E da, da ne zaboravim, postala sam redoviti posjetitelj Hitne pomoći… od nesanice do napadaja panike, povraćanja iskreno ne sjećam se više svih boleština koje sam tada kao imala. Sama sebe nisam prepoznavala, ja kojoj su posjete liječniku bile strana stvar, ja koja nisam pola tablete…što ja radim na Hitnoj?
Bila sam rastresena i  loše sam izgledala u tom periodu, kako fizički, tako i psihički.
Kako su kava i cigareta bile osnovne namjernice moje prehrane tijelo je reklo svoje…bolnica, infuzija…i otrežnjenje…
Što Branka to radiš sama sebi??! Zašto si to radiš? Pogledaj se!!
Taj tmurni, kišni dan nikad ne ću zaboraviti. To je bio moj najsvjetliji i najsunčaniji dan. Opet ogledalo i ja…dobro da se nisam prepala sama sebe. I onda je u meni proradio prkos, inat. Nema više plakanja, nema više puzanja na koljenima, NEMA, jedno veliko NEMA. Probudi se Branka i kreni. Život je pred tobom. Tko je vrijedan tvoje svake suze? Da ne izgledaš savršeno ( dapače tada sam izgledala očajno ) ali još si živa, spremna za nove avanture.
Nakon toga započela je moja avantura…. Ne, ni taj period nije baš za pohvalu, no i on je trebao baš takav kakav je bio, obrnuto od onog što sam radila do tada. Počela sam tulumariti, nisam toliko izlazila, ali tulumi kod mene bili su učestali. Koji dobar osjećaj je spoznavanje SLOBODE. Uživanje u slobodi. Na moje lice vratio se osmijeh. Zabava je postala moja glavna furka. Kritike da sam raspuštenica koja živi raskalašenim životom više nisu bile nož u moje srce. Organizacija vikenda,  dobro društvo postali su moja top tema. Pogledi drugih muškaraca me nisu zanimali, iskreno jesu, ali bilo me je strah, rane su još bile svježe.
I nakon tog ludiranja slijedi ponovno pogled u ogledalo i susret same sa sobom. Ne susret sa svojim izgledom nego susret s osobom kakva jesam i kakva želim biti. Upsić …
Onda kreće najteži, ali najdivniji period, koji traje još i danas, a to je period rada na sebi i rada sa sobom…
Prvo su krenule šetnje, pa meditacije, pa čitanje knjiga i na kraju jedna edukacija za drugom…
U tom periodu u moj život ulazi osoba koja ga je okrenula naopako, ali u pozitivnom smislu. Još i danas se sjećam svake sekunde toga susreta. Znam da sada očekujete ljubavnu priču…ali neeeee
To je početak nečeg puno vrijednijeg…početak spoznavanja da vrijedim, da sam ok, da mogu sve što poželim…početak spoznavanja samopouzdane i samosvjesne osobe…no tada je to bio početak puta na kojem sam danas…
Odlučila sam se okrenuti važnijim stvarima u životu. Novi ljudi u mom okruženju…Novi interesi…Izlasci s prijateljima… usklađivanje života sa sinom…
Bila sam zadovoljna. Počela sam voljeti sebe i svoj život.  Vratilo mi se samopouzdanje i osmjeh na lice.
Mislila sam, ne samo mislila, bila sam sigurna da ovom kuglom ne korača muškarac za mene…kao grom iz vedra neba stvorio se…zajedno otkrivamo neke nove životne filozofije…učim ja od njega i on od mene…uživamo u sitnicama…do kada…samo nebo zna…
Sva svoja životna iskustva  (i dobra i loša) , sva znanja iz braka, prevare i povrede iz svojih egzibicija i divljanja, odlučila sam podijeliti s ljudima…osnovala sam JoyfulLifebyBranka centar sa željom da svi koji prolaze kroz burne periode rastava, razvode, poteškoća s djecom nađu mirnu luku u kojoj mogu otvoriti svoje srce bez osuda i prosuda, da nakon razgovora krenu put kuće s osmijehom na licu.
Cijelo vrijeme spoznavanja sebe zapisivala sam svoja iskustva, odlomke iz knjiga, citate jer sve to mi je omogućilo da danas budem tu gdje jesam. U prvom braku spoznala sam što to znači biti nedobra osoba, a uz prijatelja naučila sam kako se opustiti, kako vjerovati, kako biti jednostavna, kako dobiti nešto kad želim, kako se progurati i izboriti za samu sebe i izreći ono što mislim, kako biti JA…na tome sam mu neizmjerno zahvalna.
Zahvalna sam svim dragim bićima koji su bili i koji još uvijek su tu. Znam da sam neke opako povrijedila sa svojim ispadima, da sam bila nemoguća u svojim monolozima…Sve vas lijepo molim za oprost…
Grlim vas i ljubim
Branka


četvrtak, 27. lipnja 2019.

JA SVE MOGU SAMA


Nekad nas zavara stav "ja sve mogu sama!" Pomislimo: " Zbilja, jaka žena!" A žena je jaka kad nema drugog izbora. Ne znam nijednu koja, pod koprenama borbe za opstanak, želi da ne zna kako izgleda prazna spavaća soba, račun za infostan, hladnoća usamljenih noći. Ne znam nijednu, ma koliko sposobnosti pokazivala, a da ne želi krilo u koje može da se sklupča na kraju dana, ruku na koju može da se osloni i pogled od koga drhti jer u njemu čita da je posebna. Mit o jakim ženama stvorila su moranja. Nema jakih žena. Sve plaču zaključane u kupatilo ili u sopstvenu maštu. Sve se nadaju, čak i kad odustanu. Žene ne treba da budu jake. Kada su takve, znači da u tišini same previjaju otvorene rane. Znači da su udarale i bivale udarane. Ne znači ništa. Istinski je jaka ona žena koja ima na koga da bude slaba. #JoyfulLifebyBranka

Image may contain: 1 person

četvrtak, 21. veljače 2019.

OLADELGO ALJEŽ ...OGLEDALO ŽELJA


Izmislila ga je J.K Rolling i podarila malom čarobnjaku Harryju u prvoj knjizi/filmu Kamen mudraca. Koliko zanimljivih ideja egzistira u tom zamišljenom svijetu malih čarobnjaka. Taj svijet prepun je ogledala, no meni se u pamćenje usjeklo ono na kojem piše erised stra ehru oyt ube cafru oyt on wohsi odnosno čitajući u ogledalu I show not your face but your heart's desire (Ne pokazujem tvoje lice, već želju tvog srca.) Oladelgo Aljež. Ogledalo želja. 
Ono nam pokazuje ništa više, ništa manje od najveće želje našeg srca.
U ovom polumraku svoje sobe i mira koji vlada oko mene razmišljam što bi to ogledalo pokazalo da sada stojim ispred njega. Osluškujem svoje srce i pokušavam otkriti koji obrisi bi se pokazali u njemu. Ogledalo koje ne pokazuje moju vizuru, ne pokazuje moje moguće neprijatelje, koje ne služi za komunikaciju, već ono ogledalo koje bi mi otkrilo istinsku želju skrivenu duboko u srcu. Toliko dobro sam ju skrila, da ju ni sama ne mogu otkriti.
Koji odraz bih vidjela? Možda sebe s osobom kojoj ću ja i koja će meni ispuniti cijeli život obiljem ljubavi, obiljem veselja, obiljem razumijevanja i podrške, obiljem poljubaca i zagrljaja, jednostavno obiljem koje mi je potrebno. Možda ću vidjeti sebe u crvenim cipelicama. Možda, ali nisam sigurna i odjednom cijela paleta emocija se kovitla oko mene. I vjerujem i ne vjerujem. I smijem se i plačem. I veselje i tuga.
I stojim tako ispred svog zamišljenog ogledala želja, gledajući za sada samo odraz sebe same sa željom da mi srce otkrije moju najveću, najdublje skrivenu tajnu. Voljela bih, bar na tren, stati pred takvo ogledalo. No, na žalost ili na sreću, ono ne postoji. I srce i razum mi šapuću da je sreća što takvo ogledalo ne postoji. Zašto? Zato, jer ponekad se prava tajna i sreća nalaze upravo u istraživanju i otkrivanju sebe i vlastite svrhovitosti.
Iako s malo sjete zaključujem da ću se i dalje ravnati po tajnama koje mi je moje srce spremno otkriti i koje mi otkriva svaki dan, male sitne tajne koje se kao kockice slažu u moj mozaik života, tiho se nadajući da moje ogledalo želja vidi da je ovo ovdje i sada upravo ono što mi je potrebno.
A što mislite da bi se ocrtalo u odrazu vašeg ogledala želja?

Ljubim vas i grlim #JoxfulLifebyBranka


nedjelja, 17. veljače 2019.

PITANJA KOJA NE TRAŽE ODGOVOR


…Ljudi tako često postavljaju pitanja zbog pitanja…Kako si? Kamo ideš? Gdje ti je suprug? …i slična. Trenutno mi ne padaju napamet sva ta čudna pitanja  jer iskreno ne znam čemu služe, koja je njihova svrha…jedino što mi prolazi mislima je pristojan odgoj i uvjerenje da trebam odgovoriti na svako postavljeno pitanje…A zašto? I kad odgovorim osjećam se nekako čudno, ne znam zašto su me pitali, a još manje uočavam svrhovitost svog odgovora. Zar ja stvarno pristojno odgovaram zato da bi se svidjela 
Ne, nemoguće… A gdje sam ja u tim odgovorima? Zašto nemam snage izreći : „Zašto me to pitate?“
Možda sam ja Crvenkapica koja je vuku
pristojno odgovarala na pitanja…Da, stvarno…Što bi se dogodilo da Crvenkapica nije vuku odgovarala na pitanja? Kakav bi bio kraj bajke? Ne znam…prepuštam vama da ga zamislite…
Vraćam se sebi i svojoj želji za transformacijom…ne želim više pristojno odgovarati na pitanja…od sada koristim pitanje „Zašto me to pitate ili Zašto vas to zanima?“ možda zvuči okrutno, no tako sam na putu preuzimanja odgovornosti za svoje postupke…na putu prihvaćanja sebe…na putu okretanja svom unutarnjem JA…
Kada ću nešto napraviti, kako ću nešto napraviti ovisi isključivo o meni i trenutnim okolnostima. Odgovaranjem na pitanja koja nemaju svrhovitost nemam namjeru tražiti krivca u svijetu koji me okružuje…Ljudi će i dalje postavljati pitanja zbog pitanja, pitanja koja i ne traže odgovor…a ja ću promatrati reakcije kad na postavljeno pitanje odgovorim „Zašto vas to zanima?“
Ljubim vas i grlim #JoxfulLifebyBranka


srijeda, 13. veljače 2019.

Obitelj je ponosna na žene koje su uspješne i brinu o sebi


Odlazeći u Linea Snellu na vježbanje primijetila sam puno žena srednjih godina i sve imaju istu priču…Sad su djeca odrasla pa sada bez grižnje savjesti idu na vježbanje…Istina, ima i žena koje su osvijestile da djeca nisu izgovor za nedolazak na vježbanje i zadovoljavanje svojih .
U našoj kulturi uvrježeno je da se žene trebaju žrtvovati za obitelj, za djecu. Ne, ne želim reći da ne trebamo biti brižne majke koje su posvećene djeci, brižne supruge posvećene svojim muževima. Želim samo skrenuti pozornost da u tim nekim uvrježenim mišljenjima ne trebamo zaboraviti sebe.
Previše je priča da smo dobar dio života ulagali u djecu, u obitelj, dajući sebe njima, zapostavili smo sebe. I što se onda događa? Djeca nam odrastu, žive svoje živote, s suprugom smo izgubili poveznicu i onda krene priča da je život nepravedan, djeca i suprug nezahvalni, sebični. Umjesto zahvalnosti, čujete kritike. Opominju vas da imate previše kilograma, da ste se zapustili, da ste prerano ostarjeli, da mame njihovih prijatelja izgledaju super, da su druge supruge uspješne žene, nemaju vremena za vas, svi su zauzeti s razlogom ili bez njega…
A vi, kradomice gledate susjedu koja je starija od vas, koja izgleda prekrasno, očuvana, nema viška kilograma, stalno je u pokretu. I ono što vas najviše boli je da su njezina djeca i unučad ponosni na nju. S velikim poštovanjem i divljenjem pričaju o njoj. Sjetite se koliko puta ste sudjelovali u pričanju o tome kako je ona vrijedna žena, ali nije požrtvovna i ne brine previše o svojoj obitelji. Susjeda je i sama znala reći da kod nje nije uvijek trebao biti skuhan ručak i da ona brine o svom napredovanju i izgledu.
To vas potpuno zbunjuje, nije vam jasno i pitate je li ona imala više sreće od vas ili je znala nešto što vi niste. Malo prekasno ste uvidjeli da ste sve podredili svojoj obitelji pitajući sebe gdje ste bili kada ste sebi bili najpotrebniji… Zašto sve ovo pišem? Zato jer sam i sama malo prekasno uvidjela posljedice tih pogrešnih uvjerenja.
Poruka koju smo kao „brižne majke i supruge“ poslali našoj djeci i cijeloj obitelji je …Ako se ona sama ne brine o sebi zašto bi se mi morali brinuti o njoj…Uh, nije baš ugodno spoznati ovu istinu. Skrivajući sebe pod krinkom „ja nisam važna, važna je moja obitelj „ poručili smo okolini da nas mogu tretirati kao nevažnu osobu. Svi oko vas su usvojili činjenicu da su oni važni, najvažniji, da su centar svijeta.
Da, točno je da osnivanje obitelji nosi sam sobom spoznaju da ponekad trebamo nešto žrtvovati, no to ne znači da sebe trebamo izbrisati gumicom. Briga o sebi ne znači da smo sebični. Znam, to je u našem društvu vrlo ukorijenjeno uvjerenje. Ono čega trebamo postati svjesne je da briga o sebi ne znači sebičnost, već odgovornost.
Znam da nije lako balansirati između brige o obitelji i zadovoljavanju svojih želja i potreba. Vrlo često na roditeljskim sastancima pričam o tome da djeci nije potrebno svo vaše vrijeme već su im potrebni rituali koje njegujemo i vrijednosti koje im prenosimo. Kada sam osvijestila tu činjenicu upotrebljavala sam rečenicu: „Pepeljuga ne stanuje u ovoj kući !“ Moja obitelj se prihvatila spoznaju da ih volim, poštujem i da brinem o njima, no da se moje potrebe ne svode samo na kuhanje, pranje, glačanje već da se želim obrazovati, da brinem o svom zdravlju i izgledu.
Obitelj treba naučiti da pored svojih prava imaju i obveze koje trebaju izvršavati. Pospremanje sobe, pranje posuđa nisu poslovi koje članovi obitelji ne mogu izvršavati. Možda nisam bila najbolja mama na svijetu, najbolja supruga, najbolja kćer svojih roditelja, no ono što sam se trudila je njegovati dobar odnos sa svim članovima obitelji.

Ljubi vas i grli Branka