.....
.Promjene ne dolaze izvana, barem ne u cijelosti i ne one velike, životno važne. I dok to ne shvatimo, ponašamo se kao s početka de Mellove priče. Možda u tome i leži bit zrelosti? Možda je zrelost onaj trenutak kad shvatimo da je ključ našeg života u našim rukama i da smo mi jedina osoba koju možemo mijenjati. Vanjski utjecaji mogu biti kratkoročno rješenje, mali valići promjene koji čeznu za onim velikim, najvećim i najbitnijim valom. Mali valići predstavljaju osvježavanje boje na maski koju svako jutro navlačimo na lice i svaku večer, prije spavanja skidamo. No onaj veliki val, najbitniji val... val je unutarnjeg zadovoljstva.
...To je VAL koji donosi smiraj, zadovoljstvo i mir. Donosi nam ljubav prema sebi i prema drugima. Val je to s kojim smo rođeni i koji čeka dobar vjetar, pravi trenutak, da vas povede na čarobno putovanje vlastitih vrijednosti i prihvaćanja.
Kod nekih se taj val pokrene ljubavlju druge osobe, osobe koja vas prihvaća sa svim manama i vrlinama. Kod nekih se probudi nakon događaja kada ih nebo upozori na pogreške i pokaže snagu vala koji se u njima nalazi. Kod nekih se val pokrene čitanjem nekog teksta, slušanjem glazbe, gledanjem nekog filma...
A što je najzanimljivije?
Najzanimljivije je to što te promjene najčešće nisu grandiozne, ne zahtijevaju vatromet i veliku pompu.
U tim promjenama dovoljno je da čarobnom valu dopustimo da s našeg lica skine masku koju smo sami sebi nametnuli. Val će nam pomoći da osvijestimo trenutak spoznaje svog pravog lice, zadovoljstvo sa sami sobom...rezultat je prihvaćanje samog sebe onakvima kakvi jesmo. Taj val je na svom vrhuncu...ispire grijehe prošlosti i otvara vrata prekrasne budućnost. Polako shvaćamo da promjena nije promjena već povratak na ono istinsko i iskonsko u nama. Probudimo val u sebi i dopustimo mu da nas ponese na prekrasno putovanje...
Znam da je viđeno, ali meni je posebno...
"Nedavno sam čitala knjigu u kojoj je život uspoređivan s putovanjem u vlaku. Iskrreno jako zabavna lektira.
Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti. Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijelog našeg putovanja. Primjerice naši roditelji.... Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva. Međutim, u vlak će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu. Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo tugu i žalost. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svog silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćaju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našeg putovanja. Naravno da nas to ne prijeći uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon. Međutim, na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto pored njih već je netko drugi zauzeo. I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastanka. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Pokušajmo od svog putovanja krož život naučiti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakom odsječku životnog kolosjeka netko od suputnika može "iskliznuti" te da treba naše razumijevanje i simpatije. I mi možemo "iskliznut" s kolosjeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti.
I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.
Bit ću veoma tužan i žalostan kad budem morao sići zauvjek s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati. Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.
Trudimo se i nastojmo da imamo sretno putovanje te da se na kraju svaka muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.
Svima želim ugodno i sretno putovanje!"
video link
