OLADELGO ALJEŽ ...OGLEDALO ŽELJA

Izmislila ga je J.K Rolling i podarila malom čarobnjaku Harryju u prvoj knjizi/filmu Kamen mudraca. Koliko zanimljivih ideja egzistira u tom zamišljenom svijetu malih čarobnjaka. Taj svijet prepun je ogledala, no meni se u pamćenje usjeklo ono na kojem piše erised stra ehru oyt ube cafru oyt on wohsi odnosno čitajući u ogledalu I show not your face but your heart's desire (Ne pokazujem tvoje lice, već želju tvog srca.) Oladelgo Aljež. Ogledalo želja. 

Ono nam pokazuje ništa više, ništa manje od najveće želje našeg srca.

U ovom polumraku svoje sobe i mira koji vlada oko mene razmišljam što bi to ogledalo pokazalo da sada stojim ispred njega. Osluškujem svoje srce i pokušavam otkriti koji obrisi bi se pokazali u njemu. Ogledalo koje ne pokazuje moju vizuru, ne pokazuje moje moguće neprijatelje, koje ne služi za komunikaciju, već ono ogledalo koje bi mi otkrilo istinsku želju skrivenu duboko u srcu. Toliko dobro sam ju skrila, da ju ni sama ne mogu otkriti.

Koji odraz bih vidjela? Možda sebe s osobom kojoj ću ja i koja će meni ispuniti cijeli život obiljem ljubavi, obiljem veselja, obiljem razumijevanja i podrške, obiljem poljubaca i zagrljaja, jednostavno obiljem koje mi je potrebno. Možda ću vidjeti sebe u crvenim cipelicama. Možda, ali nisam sigurna i odjednom cijela paleta emocija se kovitla oko mene. I vjerujem i ne vjerujem. I smijem se i plačem. I veselje i tuga.

I stojim tako ispred svog zamišljenog ogledala želja, gledajući za sada samo odraz sebe same sa željom da mi srce otkrije moju najveću, najdublje skrivenu tajnu. Voljela bih, bar na tren, stati pred takvo ogledalo. No, na žalost ili na sreću, ono ne postoji. I srce i razum mi šapuću da je sreća što takvo ogledalo ne postoji. Zašto? Zato, jer ponekad se prava tajna i sreća nalaze upravo u istraživanju i otkrivanju sebe i vlastite svrhovitosti.

Iako s malo sjete zaključujem da ću se i dalje ravnati po tajnama koje mi je moje srce spremno otkriti i koje mi otkriva svaki dan, male sitne tajne koje se kao kockice slažu u moj mozaik života, tiho se nadajući da moje ogledalo želja vidi da je ovo ovdje i sada upravo ono što mi je potrebno.

A što mislite da bi se ocrtalo u odrazu vašeg ogledala želja?

Ljubim vas i grlim #JoxfulLifebyBranka

PITANJA KOJA NE TRAŽE ODGOVOR

…Ljudi tako često postavljaju pitanja zbog pitanja…Kako si? Kamo ideš? Gdje ti je suprug? …i slična. Trenutno mi ne padaju napamet sva ta čudna pitanja  jer iskreno ne znam čemu služe, koja je njihova svrha…jedino što mi prolazi mislima je pristojan odgoj i uvjerenje da trebam odgovoriti na svako postavljeno pitanje…A zašto? I kad odgovorim osjećam se nekako čudno, ne znam zašto su me pitali, a još manje uočavam svrhovitost svog odgovora. Zar ja stvarno pristojno odgovaram zato da bi se svidjela 
Ne, nemoguće… A gdje sam ja u tim odgovorima? Zašto nemam snage izreći : „Zašto me to pitate?“

Možda sam ja Crvenkapica koja je vuku

pristojno odgovarala na pitanja…Da, stvarno…Što bi se dogodilo da Crvenkapica nije vuku odgovarala na pitanja? Kakav bi bio kraj bajke? Ne znam…prepuštam vama da ga zamislite…

Vraćam se sebi i svojoj želji za transformacijom…ne želim više pristojno odgovarati na pitanja…od sada koristim pitanje „Zašto me to pitate ili Zašto vas to zanima?“ možda zvuči okrutno, no tako sam na putu preuzimanja odgovornosti za svoje postupke…na putu prihvaćanja sebe…na putu okretanja svom unutarnjem JA…

Kada ću nešto napraviti, kako ću nešto napraviti ovisi isključivo o meni i trenutnim okolnostima. Odgovaranjem na pitanja koja nemaju svrhovitost nemam namjeru tražiti krivca u svijetu koji me okružuje…Ljudi će i dalje postavljati pitanja zbog pitanja, pitanja koja i ne traže odgovor…a ja ću promatrati reakcije kad na postavljeno pitanje odgovorim „Zašto vas to zanima?“

Ljubim vas i grlim #JoxfulLifebyBranka

Obitelj je ponosna na žene koje su uspješne i brinu o sebi

Odlazeći u Linea Snellu na vježbanje primijetila sam puno žena srednjih godina i sve imaju istu priču…Sad su djeca odrasla pa sada bez grižnje savjesti idu na vježbanje…Istina, ima i žena koje su osvijestile da djeca nisu izgovor za nedolazak na vježbanje i zadovoljavanje svojih .

U našoj kulturi uvrježeno je da se žene trebaju žrtvovati za obitelj, za djecu. Ne, ne želim reći da ne trebamo biti brižne majke koje su posvećene djeci, brižne supruge posvećene svojim muževima. Želim samo skrenuti pozornost da u tim nekim uvrježenim mišljenjima ne trebamo zaboraviti sebe.

Previše je priča da smo dobar dio života ulagali u djecu, u obitelj, dajući sebe njima, zapostavili smo sebe. I što se onda događa? Djeca nam odrastu, žive svoje živote, s suprugom smo izgubili poveznicu i onda krene priča da je život nepravedan, djeca i suprug nezahvalni, sebični. Umjesto zahvalnosti, čujete kritike. Opominju vas da imate previše kilograma, da ste se zapustili, da ste prerano ostarjeli, da mame njihovih prijatelja izgledaju super, da su druge supruge uspješne žene, nemaju vremena za vas, svi su zauzeti s razlogom ili bez njega…

A vi, kradomice gledate susjedu koja je starija od vas, koja izgleda prekrasno, očuvana, nema viška kilograma, stalno je u pokretu. I ono što vas najviše boli je da su njezina djeca i unučad ponosni na nju. S velikim poštovanjem i divljenjem pričaju o njoj. Sjetite se koliko puta ste sudjelovali u pričanju o tome kako je ona vrijedna žena, ali nije požrtvovna i ne brine previše o svojoj obitelji. Susjeda je i sama znala reći da kod nje nije uvijek trebao biti skuhan ručak i da ona brine o svom napredovanju i izgledu.

To vas potpuno zbunjuje, nije vam jasno i pitate je li ona imala više sreće od vas ili je znala nešto što vi niste. Malo prekasno ste uvidjeli da ste sve podredili svojoj obitelji pitajući sebe gdje ste bili kada ste sebi bili najpotrebniji… Zašto sve ovo pišem? Zato jer sam i sama malo prekasno uvidjela posljedice tih pogrešnih uvjerenja.

Poruka koju smo kao „brižne majke i supruge“ poslali našoj djeci i cijeloj obitelji je …Ako se ona sama ne brine o sebi zašto bi se mi morali brinuti o njoj…Uh, nije baš ugodno spoznati ovu istinu. Skrivajući sebe pod krinkom „ja nisam važna, važna je moja obitelj „ poručili smo okolini da nas mogu tretirati kao nevažnu osobu. Svi oko vas su usvojili činjenicu da su oni važni, najvažniji, da su centar svijeta.

Da, točno je da osnivanje obitelji nosi sam sobom spoznaju da ponekad trebamo nešto žrtvovati, no to ne znači da sebe trebamo izbrisati gumicom. Briga o sebi ne znači da smo sebični. Znam, to je u našem društvu vrlo ukorijenjeno uvjerenje. Ono čega trebamo postati svjesne je da briga o sebi ne znači sebičnost, već odgovornost.

Znam da nije lako balansirati između brige o obitelji i zadovoljavanju svojih želja i potreba. Vrlo često na roditeljskim sastancima pričam o tome da djeci nije potrebno svo vaše vrijeme već su im potrebni rituali koje njegujemo i vrijednosti koje im prenosimo. Kada sam osvijestila tu činjenicu upotrebljavala sam rečenicu: „Pepeljuga ne stanuje u ovoj kući !“ Moja obitelj se prihvatila spoznaju da ih volim, poštujem i da brinem o njima, no da se moje potrebe ne svode samo na kuhanje, pranje, glačanje već da se želim obrazovati, da brinem o svom zdravlju i izgledu.

Obitelj treba naučiti da pored svojih prava imaju i obveze koje trebaju izvršavati. Pospremanje sobe, pranje posuđa nisu poslovi koje članovi obitelji ne mogu izvršavati. Možda nisam bila najbolja mama na svijetu, najbolja supruga, najbolja kćer svojih roditelja, no ono što sam se trudila je njegovati dobar odnos sa svim članovima obitelji.

Ljubi vas i grli Branka 

JEDNA DIVNA PORUKA Georgea Carlina

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade, no kraće živce, šire putove, no uža gledišta. Trošimo više, no imamo manje, kupujemo više, no uživamo manje.

Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti, no manje vremena.

Imamo više diploma, no manje razuma, više znanja, a manje rasuđivanja.

Više stručnjaka, a ipak više problema, više medicine, no manje zdravlja.

Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nesmotreno, smijemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno liježemo, ustajemo previše umorni, čitamo premalo, gledamo TV previše i molimo se prerijetko.

Umnogostručili smo naše imutke, a smanjili svoje vrijednosti.

Govorimo previše, volimo prerijetko, mrzimo prečesto.

Naučili smo kako preživljavati, no ne i kako živjeti. Dodali smo godine životu, no ne i život godinama.

Stigli smo sve do mjeseca i natrag, no imamo poteškoće prijeći ulicu i upoznati novog susjeda.

Osvojili smo vanjski prostor, no ne i nutrinu.

Napravili smo velike stvari, no ne i bolje stvari.

Očistili smo zrak, no zagadili dušu. Savladali smo atom, no ne i svoje predrasude.

Pišemo više, no učimo manje. Planiramo više, no postižemo manje. Naučili smo žuriti, no ne i čekati.

Gradimo više kompjutera da sadrže više informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve manje i manje.

Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa. Ovo su dani dviju plaća i više razvoda, luksuznijih kuća i uništenih domova. Ovo su dani brzih putovanja, jednokratnih pelena, moralnosti koja se može odbaciti, jednodnevnih predstava, preteških tijela, i tableta koje čine sve: od hrane, preko stišavanja do ubijanja. Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme kada vam tehnologija može donijeti ovaj blog koji možete pročitati i odmah sve zaboraviti.

Zapamtite, provedite nešto vremena s vašim voljenim, jer oni neće biti zauvijek tu.

Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome tko vas gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići.

Sjetite se dati topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta ništa. Sjetite se reći "Volim te" vašem partneru i vašim voljenim, no najviše od svega iskreno mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu kada dolaze duboko iz srca. Sjetite se držati se za ruke i cijeniti trenutke jer jednog dana ta osoba neće biti tu ponovo. Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, dajte vremena dijeljenju vaših dragocjenih misli s drugima…

Ljubi i grli vas Branka 

A GDJE JE TAJ MIR????

Cijeli život promatram ljude koji su u potrazi za nečim više od onog što imaju. I to, dakako, nije loša stvar jer je to put prema boljem, prema ostvarenju snova, prema unutrašnjem zadovoljstvu. 

Treba postavljati više ciljeve kako bi se napredovalo kažu mudri i uspješni ljudi. No moju je pažnju posebno privukao način na koji se traži, između ostalog, unutrašnji mir. I zanimljivo mi je promatrati ljude koji čak i kad imaju baš sve što si čovjek može zamisliti, a što bi im trebalo donijeti unutrašnje zadovoljstvo i smiraj, njihovo nezadovoljstvo traje i dalje. Izgledaju potpuno nesvjesni onoga što imaju, a što često uopće ne znaju cijeniti. I ideja o vlastitom miru uvijek se nalazi negdje izvan njih. Zgodna mi je ta potraga za unutrašnjim mirom izvan granica vlastitog tijela. Ne bi li sam pojam "unutrašnji" trebao označavati da se nešto nalazi unutra, odnosno u nama? Da, znam, reći ćete, lako je meni pričati... 

I logičan potez u potrazi za unutrašnjim mirom je želja za promjenom okoliša, odbacivanjem svega, traženje mira u samoći, izolaciji od ljudi, druženju samih sa sobom. Objašnjiva mi je i razumljiva ta želja, no iz osobnog iskustva znam da taj čin uglavnom nikuda ne vodi. A morat ćete mi vjerovati na rijeć da iskustva imam. Ponekad i previše. Pronaći mir u osami nije teško. Izoliraš se od svih, dogovoriš sam sa sobom i s "onim gore" ukoliko u njega vjeruješ i sve super. Sjedi, pet. Ravnoteža je uspostavljena. Mir vlada vašim mislima i dušom. Sretni ste, smireni, spokojni i zadovoljni. No, ono što je izuzetno teško je zadržati taj mir pri povratku među ljude. Trenutak povratka označava i suočavanje s činjenicom krhkosti tog netom uspostavljenog mira kojeg i najmanji negativni titraj društva uspijeva slomiti i uništiti. A uništenje uspijeva jer je mir zadobiven na neprirodan, otuđeni način, način koim uobičajeno ne živimo. 

I baš zbog te spoznaje koju sam poprilično platila vlastitim iskustvom, slijedeća mi se priča svidjela i, naravno da ću je podijeliti s vama. Priča kaže kako je jednom davno jedan Kralj ponudio veliku nagradu umjetniku koji će najbolje oslikati mir. Okušali su se brojni umjetnici, a Kralj je, nakon pregledavanja svih umjetnina odabrao dvije koje su mu se zaista svidjele. 

Prva je slika prikazivala mirno jezero. Jezero je bilo savršeno ogledalo za mirne planine koje su ga okruživale. Iznad jezera protezalo se prekrasno plavo nebo prepuno snježno bijelih mekih oblaka. Bez daška vjetra, bez ijednog zvuka, bez ičega što bi narušavalo tu harmoniju smirenja. I svi koji su vidjeli tu sliku smatrali su je savršenim prikazom mira. 

Na drugoj su slici također bile planine. No bile su gole i strme, mračne i opasne. Iznad njih nalazilo se ljuto nebo iz kojeg je padala kiša i sijevale munje. U donjem dijelu planina nalazi se opaki vodopad čija voda se pjenušala i komešala u svojoj snazi. Slika baš i nije odavala pojam mira. No kad je Kralj malo bolje pogledao, kraj vodopada je vidio malo zeleno grmlje koje je raslo iz pukotine stijena i u njemu pticu koja je savila svoje gnijezdo. Tamo, u centru uzburkanosti ljutite vode, majka ptica savila je gnijezdo i spokojno brinula o svom potomstvu. Savršeno mirna i sigurna...

I koja je slika osvojila nagradu, pitali su podanici? Ona druga, odlučio je Kralj uz objašnjenje "mir ne znači biti u miru kad oko vas nema buke, problema ili teškoća. Mir znači biti spokojan i siguran u sebe i kada situacija oko vas huči i bjesni, kad vas stišću problemi i kad je sve oko vas crno, a pri tome uspijete zadržati mir u svom srcu. To je pravi smisao mira."
Slažem se s mudrim Kraljem jer sve što nam treba za život i mir nalazi se u nama. Nosimo u sebi sve sastojke za kreiranje vlastitog pakla, ali i vlastitog raja i na nama je da se sami sa sobom dogovorimo kakvim životom želimo živjeti.
 

URONJENA U OPTIMIZAM

Gotovo cijeli život "nerviram" ljude svojim optimizmom. ( Mene su vjerojatno po rođenju u ronili u bačvu s optimizmom  😊)

Vjerojatno i nekog od vas izluđujem osmjesima, veseljem i srećom koje sam proširila i malo šire od granica ovog bloga. Nije mi žao ako se tako osjećate loše zbog mog optimizma, no, nadam se, da ću i vas upornim djelovanjem zaraziti. I ukoliko mi to pođe za rukom, uopće neću žaliti ako me optuže za širenje zaraze :)

Kažu da je siječanj najdepresivniji mjesec u godini. Kažu, da postoje najdepresivniji dani u godini,kažu, a ja se od jutra ne prestajem osmjehivati. I svakom lošom viješću koja dolazi do mene danas, umjesto tuge i zabrinutosti, moje su misli ispunjene veseljem i nekom čudnom smirenošću. Možda sam luda? Možda bi trebalo poslati "dečke u bijelom" po mene i smjestiti me na neko vrijeme u neku mirnu ustanovu. Možda. No, dok "dečki u bijelom" navrate, imam taman dovoljno vremena za još jednu dozu zaraze smisleno upućenu vama. 

Većinu nas poprilično muči pitanje budućnosti. Možda je to i jedino pitanje koje nas zaista muči, a nitko od nas nema odgovor na njega. I obično se u razmišljanju o budućnosti zapletemo u nevidljivu mrežu prošlosti, uhvaćeni kao muhe u paukovu mrežu pokušavamo se izvući iz tog ljepljivog stiska nevidljivih niti koje nas drže i koje nam crpe snagu. I umjesto da gledamo naprijed, naš je fokus prikovan na niti koje nas drže i koje nas zadržavaju na jednom mjestu dugi, predugi niz godina. Znam koliko je teško okrenuti se prema naprijed, ispuniti srce veseljem i optimizmom i oduprijeti se ljepljivim nitima prošlosti. Vjerujte mi, znam.

No, iako ne znam što mi budućnost donosi, znam Tko mi ju donosi i zato joj prilazim punim povjerenjem i zahvalnošću. Knjiga mudrosti me uvjerava da je moja prošlost oproštena i zaboravljena. I vjerujem joj. Čak i kad razum govori drugačije, kad se racio opire, kad krenu analize, moje srce joj u potpunosti vjeruje. I sjetim se žrtve jednog čovjeka "koji je došao da bi mi mogli živjeti raskošnijim životom". Sjetim se i njegovog prijatelja koji je obećao raskošan i harmoničan život. Sjetim se i svih onih ljudi koji su zračili optimizmom kad im je bilo najteže. Onih ljudi koji su izabrali zanesenost optimizmom kao životni stil. I znam da im izbor nije bio jednostavan niti lak. Znam da ih je život šibao sa svih strana, no oni su ustrajali ispunjavati svoje srce i misli pozitivnim mislima i poklanjali su drugima osmjehe. Širili su svoju optimističnu zarazu koju sam i ja negdje usput pokupila. I zahvalna sam im na tome. Srcem, dušom i mislima...

A moja jednima obaveza i želja je da zarazu širim dalje. I kad se sjetim svega toga, kada znam da mi je prošlost oproštena, sadašnjost sigurna i budućnost zajamčena, zbog čega ne bih bila zanesena optimizmom? I zašto vi ne bi bilo zaneseni optimizmom? Sjednite se na trenutak sami sa sobom, razmislite malo o svom životu, pozdravite se s prošlošću ma kakva ona bila i radosno krenite u nepoznato znajući da vas iščekuje prekrasna avantura. Oslobodite se ljepljivosti paukove mreže, uhvatite se za svoje srce i prepustite mu da vas vodi. Jer ono što vaše srce odabere, najbolji je put. Možete mi vjerovati ili ne, ali da bi znali da li u ovim mojim riječima ima istine, trebali bi provjeriti. I znam da je mislite kako je teško provjeriti ove moje navode, no za sve se u životu treba potruditi. A ovdje se trudite za sebe, ne za mene. 

"Dečki u bijelom" samo što nisu stigli, a ja ih dočekujem obavijena narančastim optimizmom, radosna i s željom da i njih malo zarazim zanesenošću. I znam, uspjet ću u tome. A vi mi javite da li sam uspješno zarazila i vas...ljubi vas Branka 💕

PARALELNI SVIJET....

...sigurno ćete se sjetiti animiranog filma " Djeco Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ, te me slike vode vode...."

PRONAĐENO NEGDJE U SVIJETU VIRTUALE ..zahvaljujem autoru priče...priča me lijepo protresla i poželjeh je podijeliti s vama...

...živjela je isprazno, bez osjećaja... jednog dana odluči stvoriti svoj svijet... na listu papira nacrta sebe, malu i izgubljenu... uzme bojice i nacrta dugu, sunce, čak i pticu u letu, ali nije ublažila osjećaj samoće...

drugi dan pogleda papir i iznenađeno ugleda još neke raznolike likove kako se okupljaju, prolaze, zastajkuju... bilo je tu nježnih i dragih, nasmijanih i tužnih, ponekad i pokoji zao... gledala je kako se na papiru rađa jedan novi svijet i shvatila da pomalo postaje dio njega...

crtala je smajliće i plačkiće, baš onako kako se i sama osjećala... pronašla je i čarobnu olovku i s njom udahnula dušu liku na papiru... a dva svijeta su se počela pretakati jedan u drugi i s vremenom je naučila zivjeti oba... ili taj neki jedini, spojeni, posebni... više ih nije razlikovala... lik je postala ona sama...

iznenađeno je gledala kako se u njoj otkrivaju osjećaji za koje je mislila da su odavno odumrli... mogla je voljeti, mogla se smijati, mogla je željeti...

jednog dana pojavio se neki neobični lik i odmah probudio njenu znatiželju... osjećala je nešto neobično, nešto što ju je privlačilo baš kao što noćnog leptira privlači svjetlost lampiona... stavila je štitnike za laktove i koljena, safari šljem na glavu i krenula u istraćivanje... otkrila je da ju osjecaji nisu prevarili i da se iza naizgled neobičnog lika krije jedna posebna, divna i topla osoba...

odbacila je štitnike i šljem, nacrtala klupicu ispod starog hrasta na čijoj se grani ugnjezdila sova, nacrtala je i mjesec iznad krošnje, a maslačke posvuda okolo... sjedili su tako, svatko na svom kraju klupice i pričali... pričali... nikad se nije nikome tako otvorila... osjetila je snagu, silnu snagu koju joj je pružao...

nije se više bojala onog stvarnog svijeta, jer on je bio tu, tako blizu... dovoljno je bilo da zatvori oči i svijetovi bi se potpuno spojili, a on bi joj poput pravog mjeseca ugasio tamu... znala je da voli... neizmjerno, beskrajno... i po prvi put bila istinski sretna...

ali, jednog dana na njihovoj klupici bilo je samo pismo... njegovo... znala je da ne želi njene suze, ali nije ih mogla zadržati... još uvijek ne uspjeva...

pokušala je sve, gumicom obrisati suze, čudesnom olovkom nacrtati osmijeh... no, ne uspjeva... sve sto želi je da ga ugleda na drugoj strani klupice, da zajedno gledaju mjesec i slušaju sovu... nikad nije dotaknula njegovu ruku, no i sad bi bila sretna tek da ugleda nacrtani lik koji joj je pružao snagu i srecu... jer njen nacrtani lik na klupici nije samo lik iz drugog svijeta, to je ona čiji su se svjetovi pretočili jedan u drugi...

priča ima kraj...kraj prepuštam vama, napišite ga sami ...s ljubavlju Branka 🦄😘💝

SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU NAPREDUJEM...

Gledajući događanja u vlastitom životu i popriličnom iskustvu, kojeg vjerujem i vi imate, na relaciji "davanja-primanja", rekla bih da dobivam manje od onoga što zaslužujem. Nije tako uvijek bilo, ali trenutna je situacija takva. Ovog trenutka. Danas. Osvrnuvši se unatrag neki vremenski period, priznajem da ulažem puno, netko će hladno proglasiti to investicijom, ali moj je pogled s tim ulaganjima uperen u budućnost, u dugoročne ciljeve, u život. I zaista mi nije teško i dalje ulagati, iako možda rezultate ne dobivam odmah ili oni neće doći sutra. Znam da će doći. To mi je dovoljno. Znam da se nekima moji potezi, moje misli, moji stavovi i moja djelovanje ponekad čine čudnima, suludima, neobjašnjivima, ali znam zašto to činim. 

Znam da sam u jednom procesu koji se mnogima čini "munjenim, nestabilnim i neobjašnjivim", ali znam da taj proces moram proći, da iza njega slijede novi procesi i da sve sto sam uložila, dobit ću natrag, ako ne iz direktnog izvora mojeg ulaganja, onda nekim drugim, meni zasad nepoznatim, kanalima. 

I nemojte misliti da su moje misli samo narančaste i vedre, da i kod mene nema uspona i padova. Da, uglavnom su naranancaste i vedre, ali ne svih 24 sata dnevno, ne svaki dan, ne stalno. Ali većinom jesu. Naravno da ima i crnih ili sivih misli, možda čak i više no što si možete zamisliti, no ne odzvoljavam im da me obuzmu i kontroliraju. Ja svoje padove promatram iz drugačije perspektive nego većina ljudi. Uzmem u ruke vrećicu gumenih bombona, još uvijek na koljenima, zaogrnuta u prašinu koja se digla nakon mog velikog treska, s bolovima i u onim dijelovima tijela za koje nisam ni znala da mogu boljeti, promatram situaciju u kojoj se nalazim i počnem se nezaustavljivo smijati. Nakon prvog vala smijeha, pomiješanog sa suzama i bijesom na samu sebe, pridignem se s osmjehom na licu, otresem prašinu sa sebe, zaliječim rane i izvučem pouku iz tog posljednjeg, nažalost ili na sreću ne i zadnjeg, treska. 

Jednako, kao i kod svih, pojavljuje se i kod mene sumnja, umor, želja za odustajanjem, razmišljanje o preusmjeravanju energije i sebe u nešto drugo, vaganje do sad postignutog u odnosu na uloženo i često od drugih čujem baš onu izjavu "ne zaslužuje te" - posao koji radiš, kolege s kojima djeluješ, ljudi s kojima se družiš, osobe koje voliš... 

I možda, samo možda je trenutno to istina. A možda, i opet samo možda, je prava istina sasvim drugačija i ja ne zaslužujem većinu onog dobrog što dobivam. Ili možda, i opet samo možda, dobivam u ovom trenutku točno ono što zaslužujem i svi ljudi oko mene dobivaju točno ono što zaslužuju. Slika koju ostatak svijeta vidi u odnosu na moj pogled zna biti prilično zamućena, ponekad iskrivljena, jednodimenzionalna i površna, i jako je teško odrediti nečije zasluge. Kako za mene, tako i za svakog od vas jer nitko osim vas samih ne zna cijelu sliku i nitko osim vas samih, pa ni oni najbliži i najdobronamjernije ne mogu napraviti pravu procjenu. Nitko osim vas. I procjena je samo vaša, kao i rezultati te vaše procjene. 

Ne volim status žrtve. Čak ni onda kad bih kratkoročno takvim odglumljenim statusom dobila puno. Čak ni onda kad bi se ostatak svijeta složio da imate apsolutno pravo na taj status. Čak ni onda kad zaista mislite da jeste žrtva. Za sve što mi se događalo, što mi se događa i što će mi se događati u životu odgovorna sam jedino ja. I moji izbori. A izbor uvijek postoji. I preuzimanje takve odgovornosti, da sve, baš sve polazi od nas samih i da nitko drugi nije kriv niti zaslužan za vašu životnu situaciju, veliki je korak u životu. Korak kojeg neki nikad ne naprave, korak kojeg neki naprave jako rano, korak kojeg neki rade razdijeljenog u male koračiće. 

I nekako mi se čini, na temelju ovim misli stavljenih na zaslon monitora, da se u mojoj glavi iskristalizirala jasna slika da sam dobivala, da dobivam i da ću i ubuduće dobivati upravo ono što zaslužujem. Ma što god to bilo :))