NOVI BLOGOVI NA NOVOJ ADRESI


Poštovani pratitelji ovog bloga, 
od danas nadalje možete me pratiti na novoj adresi

 https://joyfullifebybranka.hr/blog/

Želim vam ugodne i vesele blagdane 

Izgovori zbog kojih ne napuštamo našu zonu komfora

💗 I sama sam imala veliki otpor kada sam spoznala da trebam izaći iz zone komfora...stoga dijelim ovaj predivan Norin tekst, možda vam pomogne...da vas ne zavaravam...nije lako...no kad napravite prvi korak svaki slijedeći je sve lakši i vi ste sve sretniji i zadovoljniji...ako vam je potrebna pomoć za prvi korak naći ćete me u #JoyfulLifebyBranka, ako poželite kontaktirati Noru njezini podaci su na kraju teksta...💗

Mi ljudi smo skloni tome da na jedan divan način objasnimo i sebi, ali i drugima, zašto sada nije pravo vrijeme da nešto učinimo. Međutim, u toj situaciji tko gubi više? Život ili mi? Koji su to izgovori s kojima odlažemo naš rast, razvoj i stvaramo još veći zid oko nas samih?

Sigurna sam da ste čuli: Život počinje izvan zone komfora. Zašto onda ipak biramo da ostanemo u zoni komfora? Ova tema je postala izuzetna popularna, i mnogi se bave sa njom. Jedno je sigurno, svako ima svoju zonu komfora. A život prije ili kasnije namjesti situaciju da pogledamo koja je granica naše zone komfora, i daje nam priliku da je proširimo.

Što je zona komfora?

Zona komfora je jedna udobna zona u kojoj se krećemo svaki dan. Svakodnevna rutina koje radimo iz dana u dan. Tu je i jutarnja rutina, kako započinjemo dan, kako radimo, kako se odnosimo prema drugima, kako pričamo sa drugima, ali ovdje spadaju i naše naviknute reakcije, uvjerenja, očekivanja, način na koji gledamo na svijet. Veoma često kada želimo  izaći iz zone komfora, pojavljuju se razne misli, strahovi koji nas onemogućuju da izađemo iz nje. A oni koji to ipak urade, otvaraju se ka novim prilikama, mogućnostima, dozvoljavaju sebi da izgrade neke dodatne vještine, itd.

IZGOVORI KOJE NAJVIŠE KORISTIMO

1. Ne znam što da radim
Mnogi žive u zoni komfora sa izgovorom “Ja  ne znam što da radim.“  Ti ljudi najčešće ne žele preuzeti odgovornost za svoj život i čekaju da neko drugi to uradi umjesto njih. Čekaju čuda, princa ili čarobni štapić.. Ne znam što da radim, pa bolje da ne radim ništa…. UVIJEK možete nešto uraditi. UVIJEK! Najmanji korak je više, nego da ništa ne radite i da živite u ulozi žrtve.

2. Drugi puta ću
Drugi puta ću, kasnije ću… Odlažemo.. Čekamo pravi trenutak.. Kada pada kiša, kada bude sijalo sunce, kad bude snijeg, kad bude odmor.. Međutim u izlasku iz zone komfora nema neki drugi puta ću... Prilika je sada. Sada je vrijeme da živite punim plućima. Budite spontani, hrabri i to je ključ  izlaska iz svoje zone. Jer ako čekate da neko ili nešto da znak, ili osjećaj da je sada trenutak, moram  vas razočarati, čekat ćete jako dugo… SADA JE VRIJEME 

3. Nemam novca
Ovaj izgovor na prvi pogled djeluje kao opravdan. Međutim, ja želim da vas ohrabrim da izađete iz svoje zone komfora i da dopustite sebi da nađete i drugačije načine. Kako kažu, da nađete i mala vrata.  U današnje vrijeme nam je toliko stvari dostupno, zahvaljujući internetu, društvenim mrežama. Otvorite se na drugačije prilike i mogućnosti. Koliko ljudskih priča ste čuli kada kažu: Nisam imao ništa, krenuo sam od nule i gdje sam sada. Imajte hrabrosti krenuti. 

4. Krenula bi ja, ali je situacija loša
Situacija je loša, jer mislim da vam i život poručuje da je vrijeme da izađete iz svoje zone komfora. Život ne zna više kako da vam da do znanja da je vrijeme za korak. U redu je ako prvi korak djeluje zastrašujuće, ali kada napravite prvi korak postupno će vam rasti i samopouzdanje. Svaki mali uspjeh, će vam pomoći da steknete i više hrabrosti, smjelosti, samopouzdanje, i umjesto straha će se pojaviti i želja i motivacija i inspiracija.  Kao što ste se navikli i na ove izgovore, tako ćete se postupno otvoriti i za otvaranje svojih krila.  Stvarno sve zavisi od vas. 

Samo pogledajte šta se događa kada izađete iz zone komfora, pokušajte. Nemate što izgubiti, jer se uvijek možete vratiti u svoju sigurnu zonu. No, ako uspijete izaći iz nje, da ju širite, uvijek ćete željeti da širite svoje granice. 

Ako vam treba podrška na tom putu, tu sam za vas. 

S ljubavlju,
Nora Kalapati

POSLIJE RAZVODA

POSLIJE RAZVODA

Nakon razvoda jedno vrijeme bila sam doslovce „sama sa sobom“. Koliko je to bilo moguće jer sam uz sebe imala malog cmizdravca koji je tražio cijelu mene. Iskreno, mene je bilo sram izaći među ljude jer…. Svi su pričali da smo se razveli, čudili se „što sam mu napravila“, bez srama me ispitivali kada bi me sreli u dućanu ili na cesti u šetnji s malcem. Svi su se kao jako brinuli se jesam li ok, kao bio je to hrabar potez, sva sreća da imam roditelje uz sebe i da sam sigurna…Sigurna u što? A iza tih „pitanja“ titrala je rečenica „ona nije normalna, možda ima drugoga…“  To lažno žaljenje i suosjećanje …grrrrrrrrrr

Iskreno sada mi je teško procijeniti da li je nekim ljudima stvarno stalo do mene i moje situacije ili su hranili svoju dušu mojom boli. Potiho se pričalo na sve strane –  živjela sam u takvoj sredini gdje svi znaju sve i vole zabadati nos u tuđe živote, a ne vide što im je  ispred vlastitog praga. Mene su svi poznavali, njega malo manje, no toliko koliko su ga poznavali bio im je predivan i kako sam mu to mogla napraviti. Nitko od njih nije bio s njim unutar 4 zida, u trenucima kada nisam znala kakav i kada će doći kući, što će se tada događati. Uz se to malac je bio beba. No da stvar bude opakija, moja mama mi nikada nije oprostila taj potez – rastava – ostavljanje djeteta bez oca. Razumijem ju sada, ona je rano ostala bez majke, no tada mi je bila neprijatelj br 1. imala sam osjećaj da o mom razvodu svi pričaju, da me prosuđuju, osuđuju, žale…Iskreno okretao mi se želudac na sva ta šuškanja, zujalo mi je u ušima. To je bio ključni razlog zašto sam željela biti sama sa sobom zatvorena u kući, da kući u dvorcu kao Zlatokosa. No, sve je to bila nemoguća misija, morala sam na posao, u šetnju s malcem.

Kako bih izbjegla sve te „susrete“, sve sam obavljala kilometrima izvan kruga gdje živim, čak sam i malca šetala izvan mjesta. To sam uspjela riješiti, no doma je bio pakao…pakao zbog kojeg sam se odlučila otići u podstanarstvo. Veselo…

Svi su u meni  gledali „hrabru“ ženu , u meni od hrabrosti ni H. Nije mi bilo niti malo lako. Razgovori u CZSS i na sudu bili su koma, nisam se samo rastala već sam se  i razvela. Da razlika postoji. Razvod je službeni prestanak braka. Uf…Bila sam tužna. Povrijeđena. Ljuta. Sve oko mene podsjećalo me je na nas. Samopoštovanje u podrumu. Raspoloženja su šetala up & down.  Da stvar bude zanimljivija preispitivala sam sebe jesam li ja sposobna imati obitelj, jesam li sposobna održati brak, jesam li ja normalna žena, zašto to kod mene nije išlo. Uvijek i uvijek krivnja samo na moja leđa. A onda one slavne rečenice „Da je valjala to joj se ne bi dogodilo.“  Bila sam na rubu ponora. Iskreno ni to što imam malca nije me opako motiviralo.  Ooo da!! Samo sam cmizdrila… U autu do posla…U vožnji doma. Pa doma. Sutra opet iz početka. I tako danima, mjesecima. Sve sam radila robotski…emocije na levelu -1000. Pitam  se od kuda su dolazile te količine suza koje sam isplakala.  Gdje sam imala taj rezervoar suza? Opako!

Da, ja sam pregrizla sve i donijela odluku o razvodu nakon što se gospodin lijepo pokupio i otišao. Nije mi bilo jasno gdje sam ja to pogriješila. Jesam li se previše posvetila malcu, a njega zametnula negdje, da li sam mu prestala biti privlačna nakon što sam na svijet donijela njemu toliko očekivanog sina…i tako svaki dan…ista pitanja bez odgovora. Grizlo me je to dugo vremena. Proždiralo. Uvjerila sam sebe da nisam lijepa, privlačna i da je to vjerojatno razlog. Satima sam stajala pred ogledalom i kritizirala se. Tražila nedostatke, ubacila se u nejedenje…samo kava i cigarete, skinut ću ja taj višak kilograma i onda će mu biti žao što je otišao. Kojeg li glupog razmišljanja. Bilo mi je grozno. Pomisao na taj period izaziva jezu u mom tijelu.

Da imam veliku gumicu, izbrisala bi taj period svog života. Hodanje po rubu vulkana. Sate i sate znala sam gledati u jednu točku ili pričati s frendicama na telefon. Jadne one. Dobro da su preživjele tu moju veličanstvenu ulogu žrtve. Kad bolje razmislim mogla sam i Oscara dobiti. To je bila uloga mog života.  Stalno sam pričala istu priču, vjerujem da su bile pametne pa odložile telefone dok sam ja ponavljala svoje monologe tražeći od njih pomoć. Moj fokus je bio samo na mojoj priči, njima kao da je život stao i samo se bave mojim razvodom i mojim cendranjem. Iskreno nedostaje mi taj period odrastanja mog sina. Brinula sam ja o njemu, ali kao robot, sve emocije usmjerila sam samo na sebe. Znam da sada to zvuči okrutno i egoistično, no iskreno je. Preživio je, a bila je tu i baka koja je objeručke prihvatila ulogu njegovateljice. E da, da ne zaboravim, postala sam redoviti posjetitelj Hitne pomoći… od nesanice do napadaja panike, povraćanja iskreno ne sjećam se više svih boleština koje sam tada kao imala. Sama sebe nisam prepoznavala, ja kojoj su posjete liječniku bile strana stvar, ja koja nisam pola tablete…što ja radim na Hitnoj?

Bila sam rastresena i  loše sam izgledala u tom periodu, kako fizički, tako i psihički.

Kako su kava i cigareta bile osnovne namjernice moje prehrane tijelo je reklo svoje…bolnica, infuzija…i otrežnjenje…

Što Branka to radiš sama sebi??! Zašto si to radiš? Pogledaj se!!

Taj tmurni, kišni dan nikad ne ću zaboraviti. To je bio moj najsvjetliji i najsunčaniji dan. Opet ogledalo i ja…dobro da se nisam prepala sama sebe. I onda je u meni proradio prkos, inat. Nema više plakanja, nema više puzanja na koljenima, NEMA, jedno veliko NEMA. Probudi se Branka i kreni. Život je pred tobom. Tko je vrijedan tvoje svake suze? Da ne izgledaš savršeno ( dapače tada sam izgledala očajno ) ali još si živa, spremna za nove avanture.

Nakon toga započela je moja avantura…. Ne, ni taj period nije baš za pohvalu, no i on je trebao baš takav kakav je bio, obrnuto od onog što sam radila do tada. Počela sam tulumariti, nisam toliko izlazila, ali tulumi kod mene bili su učestali. Koji dobar osjećaj je spoznavanje SLOBODE. Uživanje u slobodi. Na moje lice vratio se osmijeh. Zabava je postala moja glavna furka. Kritike da sam raspuštenica koja živi raskalašenim životom više nisu bile nož u moje srce. Organizacija vikenda,  dobro društvo postali su moja top tema. Pogledi drugih muškaraca me nisu zanimali, iskreno jesu, ali bilo me je strah, rane su još bile svježe.

I nakon tog ludiranja slijedi ponovno pogled u ogledalo i susret same sa sobom. Ne susret sa svojim izgledom nego susret s osobom kakva jesam i kakva želim biti. Upsić …

Onda kreće najteži, ali najdivniji period, koji traje još i danas, a to je period rada na sebi i rada sa sobom…

Prvo su krenule šetnje, pa meditacije, pa čitanje knjiga i na kraju jedna edukacija za drugom…

U tom periodu u moj život ulazi osoba koja ga je okrenula naopako, ali u pozitivnom smislu. Još i danas se sjećam svake sekunde toga susreta. Znam da sada očekujete ljubavnu priču…ali neeeee

To je početak nečeg puno vrijednijeg…početak spoznavanja da vrijedim, da sam ok, da mogu sve što poželim…početak spoznavanja samopouzdane i samosvjesne osobe…no tada je to bio početak puta na kojem sam danas…

Odlučila sam se okrenuti važnijim stvarima u životu. Novi ljudi u mom okruženju…Novi interesi…Izlasci s prijateljima… usklađivanje života sa sinom…

Bila sam zadovoljna. Počela sam voljeti sebe i svoj život.  Vratilo mi se samopouzdanje i osmjeh na lice.

Mislila sam, ne samo mislila, bila sam sigurna da ovom kuglom ne korača muškarac za mene…kao grom iz vedra neba stvorio se…zajedno otkrivamo neke nove životne filozofije…učim ja od njega i on od mene…uživamo u sitnicama…do kada…samo nebo zna…

Sva svoja životna iskustva  (i dobra i loša) , sva znanja iz braka, prevare i povrede iz svojih egzibicija i divljanja, odlučila sam podijeliti s ljudima…osnovala sam JoyfulLifebyBranka centar sa željom da svi koji prolaze kroz burne periode rastava, razvode, poteškoća s djecom nađu mirnu luku u kojoj mogu otvoriti svoje srce bez osuda i prosuda, da nakon razgovora krenu put kuće s osmijehom na licu.

Cijelo vrijeme spoznavanja sebe zapisivala sam svoja iskustva, odlomke iz knjiga, citate jer sve to mi je omogućilo da danas budem tu gdje jesam. U prvom braku spoznala sam što to znači biti nedobra osoba, a uz prijatelja naučila sam kako se opustiti, kako vjerovati, kako biti jednostavna, kako dobiti nešto kad želim, kako se progurati i izboriti za samu sebe i izreći ono što mislim, kako biti JA…na tome sam mu neizmjerno zahvalna.

Zahvalna sam svim dragim bićima koji su bili i koji još uvijek su tu. Znam da sam neke opako povrijedila sa svojim ispadima, da sam bila nemoguća u svojim monolozima…Sve vas lijepo molim za oprost…

Grlim vas i ljubim

Branka

JA SVE MOGU SAMA

Nekad nas zavara stav "ja sve mogu sama!" Pomislimo: " Zbilja, jaka žena!" A žena je jaka kad nema drugog izbora. Ne znam nijednu koja, pod koprenama borbe za opstanak, želi da ne zna kako izgleda prazna spavaća soba, račun za infostan, hladnoća usamljenih noći. Ne znam nijednu, ma koliko sposobnosti pokazivala, a da ne želi krilo u koje može da se sklupča na kraju dana, ruku na koju može da se osloni i pogled od koga drhti jer u njemu čita da je posebna. Mit o jakim ženama stvorila su moranja. Nema jakih žena. Sve plaču zaključane u kupatilo ili u sopstvenu maštu. Sve se nadaju, čak i kad odustanu. Žene ne treba da budu jake. Kada su takve, znači da u tišini same previjaju otvorene rane. Znači da su udarale i bivale udarane. Ne znači ništa. Istinski je jaka ona žena koja ima na koga da bude slaba. #JoyfulLifebyBranka

OLADELGO ALJEŽ ...OGLEDALO ŽELJA

Izmislila ga je J.K Rolling i podarila malom čarobnjaku Harryju u prvoj knjizi/filmu Kamen mudraca. Koliko zanimljivih ideja egzistira u tom zamišljenom svijetu malih čarobnjaka. Taj svijet prepun je ogledala, no meni se u pamćenje usjeklo ono na kojem piše erised stra ehru oyt ube cafru oyt on wohsi odnosno čitajući u ogledalu I show not your face but your heart's desire (Ne pokazujem tvoje lice, već želju tvog srca.) Oladelgo Aljež. Ogledalo želja. 

Ono nam pokazuje ništa više, ništa manje od najveće želje našeg srca.

U ovom polumraku svoje sobe i mira koji vlada oko mene razmišljam što bi to ogledalo pokazalo da sada stojim ispred njega. Osluškujem svoje srce i pokušavam otkriti koji obrisi bi se pokazali u njemu. Ogledalo koje ne pokazuje moju vizuru, ne pokazuje moje moguće neprijatelje, koje ne služi za komunikaciju, već ono ogledalo koje bi mi otkrilo istinsku želju skrivenu duboko u srcu. Toliko dobro sam ju skrila, da ju ni sama ne mogu otkriti.

Koji odraz bih vidjela? Možda sebe s osobom kojoj ću ja i koja će meni ispuniti cijeli život obiljem ljubavi, obiljem veselja, obiljem razumijevanja i podrške, obiljem poljubaca i zagrljaja, jednostavno obiljem koje mi je potrebno. Možda ću vidjeti sebe u crvenim cipelicama. Možda, ali nisam sigurna i odjednom cijela paleta emocija se kovitla oko mene. I vjerujem i ne vjerujem. I smijem se i plačem. I veselje i tuga.

I stojim tako ispred svog zamišljenog ogledala želja, gledajući za sada samo odraz sebe same sa željom da mi srce otkrije moju najveću, najdublje skrivenu tajnu. Voljela bih, bar na tren, stati pred takvo ogledalo. No, na žalost ili na sreću, ono ne postoji. I srce i razum mi šapuću da je sreća što takvo ogledalo ne postoji. Zašto? Zato, jer ponekad se prava tajna i sreća nalaze upravo u istraživanju i otkrivanju sebe i vlastite svrhovitosti.

Iako s malo sjete zaključujem da ću se i dalje ravnati po tajnama koje mi je moje srce spremno otkriti i koje mi otkriva svaki dan, male sitne tajne koje se kao kockice slažu u moj mozaik života, tiho se nadajući da moje ogledalo želja vidi da je ovo ovdje i sada upravo ono što mi je potrebno.

A što mislite da bi se ocrtalo u odrazu vašeg ogledala želja?

Ljubim vas i grlim #JoxfulLifebyBranka

PITANJA KOJA NE TRAŽE ODGOVOR

…Ljudi tako često postavljaju pitanja zbog pitanja…Kako si? Kamo ideš? Gdje ti je suprug? …i slična. Trenutno mi ne padaju napamet sva ta čudna pitanja  jer iskreno ne znam čemu služe, koja je njihova svrha…jedino što mi prolazi mislima je pristojan odgoj i uvjerenje da trebam odgovoriti na svako postavljeno pitanje…A zašto? I kad odgovorim osjećam se nekako čudno, ne znam zašto su me pitali, a još manje uočavam svrhovitost svog odgovora. Zar ja stvarno pristojno odgovaram zato da bi se svidjela 
Ne, nemoguće… A gdje sam ja u tim odgovorima? Zašto nemam snage izreći : „Zašto me to pitate?“

Možda sam ja Crvenkapica koja je vuku

pristojno odgovarala na pitanja…Da, stvarno…Što bi se dogodilo da Crvenkapica nije vuku odgovarala na pitanja? Kakav bi bio kraj bajke? Ne znam…prepuštam vama da ga zamislite…

Vraćam se sebi i svojoj želji za transformacijom…ne želim više pristojno odgovarati na pitanja…od sada koristim pitanje „Zašto me to pitate ili Zašto vas to zanima?“ možda zvuči okrutno, no tako sam na putu preuzimanja odgovornosti za svoje postupke…na putu prihvaćanja sebe…na putu okretanja svom unutarnjem JA…

Kada ću nešto napraviti, kako ću nešto napraviti ovisi isključivo o meni i trenutnim okolnostima. Odgovaranjem na pitanja koja nemaju svrhovitost nemam namjeru tražiti krivca u svijetu koji me okružuje…Ljudi će i dalje postavljati pitanja zbog pitanja, pitanja koja i ne traže odgovor…a ja ću promatrati reakcije kad na postavljeno pitanje odgovorim „Zašto vas to zanima?“

Ljubim vas i grlim #JoxfulLifebyBranka

Obitelj je ponosna na žene koje su uspješne i brinu o sebi

Odlazeći u Linea Snellu na vježbanje primijetila sam puno žena srednjih godina i sve imaju istu priču…Sad su djeca odrasla pa sada bez grižnje savjesti idu na vježbanje…Istina, ima i žena koje su osvijestile da djeca nisu izgovor za nedolazak na vježbanje i zadovoljavanje svojih .

U našoj kulturi uvrježeno je da se žene trebaju žrtvovati za obitelj, za djecu. Ne, ne želim reći da ne trebamo biti brižne majke koje su posvećene djeci, brižne supruge posvećene svojim muževima. Želim samo skrenuti pozornost da u tim nekim uvrježenim mišljenjima ne trebamo zaboraviti sebe.

Previše je priča da smo dobar dio života ulagali u djecu, u obitelj, dajući sebe njima, zapostavili smo sebe. I što se onda događa? Djeca nam odrastu, žive svoje živote, s suprugom smo izgubili poveznicu i onda krene priča da je život nepravedan, djeca i suprug nezahvalni, sebični. Umjesto zahvalnosti, čujete kritike. Opominju vas da imate previše kilograma, da ste se zapustili, da ste prerano ostarjeli, da mame njihovih prijatelja izgledaju super, da su druge supruge uspješne žene, nemaju vremena za vas, svi su zauzeti s razlogom ili bez njega…

A vi, kradomice gledate susjedu koja je starija od vas, koja izgleda prekrasno, očuvana, nema viška kilograma, stalno je u pokretu. I ono što vas najviše boli je da su njezina djeca i unučad ponosni na nju. S velikim poštovanjem i divljenjem pričaju o njoj. Sjetite se koliko puta ste sudjelovali u pričanju o tome kako je ona vrijedna žena, ali nije požrtvovna i ne brine previše o svojoj obitelji. Susjeda je i sama znala reći da kod nje nije uvijek trebao biti skuhan ručak i da ona brine o svom napredovanju i izgledu.

To vas potpuno zbunjuje, nije vam jasno i pitate je li ona imala više sreće od vas ili je znala nešto što vi niste. Malo prekasno ste uvidjeli da ste sve podredili svojoj obitelji pitajući sebe gdje ste bili kada ste sebi bili najpotrebniji… Zašto sve ovo pišem? Zato jer sam i sama malo prekasno uvidjela posljedice tih pogrešnih uvjerenja.

Poruka koju smo kao „brižne majke i supruge“ poslali našoj djeci i cijeloj obitelji je …Ako se ona sama ne brine o sebi zašto bi se mi morali brinuti o njoj…Uh, nije baš ugodno spoznati ovu istinu. Skrivajući sebe pod krinkom „ja nisam važna, važna je moja obitelj „ poručili smo okolini da nas mogu tretirati kao nevažnu osobu. Svi oko vas su usvojili činjenicu da su oni važni, najvažniji, da su centar svijeta.

Da, točno je da osnivanje obitelji nosi sam sobom spoznaju da ponekad trebamo nešto žrtvovati, no to ne znači da sebe trebamo izbrisati gumicom. Briga o sebi ne znači da smo sebični. Znam, to je u našem društvu vrlo ukorijenjeno uvjerenje. Ono čega trebamo postati svjesne je da briga o sebi ne znači sebičnost, već odgovornost.

Znam da nije lako balansirati između brige o obitelji i zadovoljavanju svojih želja i potreba. Vrlo često na roditeljskim sastancima pričam o tome da djeci nije potrebno svo vaše vrijeme već su im potrebni rituali koje njegujemo i vrijednosti koje im prenosimo. Kada sam osvijestila tu činjenicu upotrebljavala sam rečenicu: „Pepeljuga ne stanuje u ovoj kući !“ Moja obitelj se prihvatila spoznaju da ih volim, poštujem i da brinem o njima, no da se moje potrebe ne svode samo na kuhanje, pranje, glačanje već da se želim obrazovati, da brinem o svom zdravlju i izgledu.

Obitelj treba naučiti da pored svojih prava imaju i obveze koje trebaju izvršavati. Pospremanje sobe, pranje posuđa nisu poslovi koje članovi obitelji ne mogu izvršavati. Možda nisam bila najbolja mama na svijetu, najbolja supruga, najbolja kćer svojih roditelja, no ono što sam se trudila je njegovati dobar odnos sa svim članovima obitelji.

Ljubi vas i grli Branka 

JEDNA DIVNA PORUKA Georgea Carlina

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade, no kraće živce, šire putove, no uža gledišta. Trošimo više, no imamo manje, kupujemo više, no uživamo manje.

Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti, no manje vremena.

Imamo više diploma, no manje razuma, više znanja, a manje rasuđivanja.

Više stručnjaka, a ipak više problema, više medicine, no manje zdravlja.

Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nesmotreno, smijemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno liježemo, ustajemo previše umorni, čitamo premalo, gledamo TV previše i molimo se prerijetko.

Umnogostručili smo naše imutke, a smanjili svoje vrijednosti.

Govorimo previše, volimo prerijetko, mrzimo prečesto.

Naučili smo kako preživljavati, no ne i kako živjeti. Dodali smo godine životu, no ne i život godinama.

Stigli smo sve do mjeseca i natrag, no imamo poteškoće prijeći ulicu i upoznati novog susjeda.

Osvojili smo vanjski prostor, no ne i nutrinu.

Napravili smo velike stvari, no ne i bolje stvari.

Očistili smo zrak, no zagadili dušu. Savladali smo atom, no ne i svoje predrasude.

Pišemo više, no učimo manje. Planiramo više, no postižemo manje. Naučili smo žuriti, no ne i čekati.

Gradimo više kompjutera da sadrže više informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve manje i manje.

Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa. Ovo su dani dviju plaća i više razvoda, luksuznijih kuća i uništenih domova. Ovo su dani brzih putovanja, jednokratnih pelena, moralnosti koja se može odbaciti, jednodnevnih predstava, preteških tijela, i tableta koje čine sve: od hrane, preko stišavanja do ubijanja. Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme kada vam tehnologija može donijeti ovaj blog koji možete pročitati i odmah sve zaboraviti.

Zapamtite, provedite nešto vremena s vašim voljenim, jer oni neće biti zauvijek tu.

Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome tko vas gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići.

Sjetite se dati topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta ništa. Sjetite se reći "Volim te" vašem partneru i vašim voljenim, no najviše od svega iskreno mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu kada dolaze duboko iz srca. Sjetite se držati se za ruke i cijeniti trenutke jer jednog dana ta osoba neće biti tu ponovo. Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, dajte vremena dijeljenju vaših dragocjenih misli s drugima…

Ljubi i grli vas Branka 

A GDJE JE TAJ MIR????

Cijeli život promatram ljude koji su u potrazi za nečim više od onog što imaju. I to, dakako, nije loša stvar jer je to put prema boljem, prema ostvarenju snova, prema unutrašnjem zadovoljstvu. 

Treba postavljati više ciljeve kako bi se napredovalo kažu mudri i uspješni ljudi. No moju je pažnju posebno privukao način na koji se traži, između ostalog, unutrašnji mir. I zanimljivo mi je promatrati ljude koji čak i kad imaju baš sve što si čovjek može zamisliti, a što bi im trebalo donijeti unutrašnje zadovoljstvo i smiraj, njihovo nezadovoljstvo traje i dalje. Izgledaju potpuno nesvjesni onoga što imaju, a što često uopće ne znaju cijeniti. I ideja o vlastitom miru uvijek se nalazi negdje izvan njih. Zgodna mi je ta potraga za unutrašnjim mirom izvan granica vlastitog tijela. Ne bi li sam pojam "unutrašnji" trebao označavati da se nešto nalazi unutra, odnosno u nama? Da, znam, reći ćete, lako je meni pričati... 

I logičan potez u potrazi za unutrašnjim mirom je želja za promjenom okoliša, odbacivanjem svega, traženje mira u samoći, izolaciji od ljudi, druženju samih sa sobom. Objašnjiva mi je i razumljiva ta želja, no iz osobnog iskustva znam da taj čin uglavnom nikuda ne vodi. A morat ćete mi vjerovati na rijeć da iskustva imam. Ponekad i previše. Pronaći mir u osami nije teško. Izoliraš se od svih, dogovoriš sam sa sobom i s "onim gore" ukoliko u njega vjeruješ i sve super. Sjedi, pet. Ravnoteža je uspostavljena. Mir vlada vašim mislima i dušom. Sretni ste, smireni, spokojni i zadovoljni. No, ono što je izuzetno teško je zadržati taj mir pri povratku među ljude. Trenutak povratka označava i suočavanje s činjenicom krhkosti tog netom uspostavljenog mira kojeg i najmanji negativni titraj društva uspijeva slomiti i uništiti. A uništenje uspijeva jer je mir zadobiven na neprirodan, otuđeni način, način koim uobičajeno ne živimo. 

I baš zbog te spoznaje koju sam poprilično platila vlastitim iskustvom, slijedeća mi se priča svidjela i, naravno da ću je podijeliti s vama. Priča kaže kako je jednom davno jedan Kralj ponudio veliku nagradu umjetniku koji će najbolje oslikati mir. Okušali su se brojni umjetnici, a Kralj je, nakon pregledavanja svih umjetnina odabrao dvije koje su mu se zaista svidjele. 

Prva je slika prikazivala mirno jezero. Jezero je bilo savršeno ogledalo za mirne planine koje su ga okruživale. Iznad jezera protezalo se prekrasno plavo nebo prepuno snježno bijelih mekih oblaka. Bez daška vjetra, bez ijednog zvuka, bez ičega što bi narušavalo tu harmoniju smirenja. I svi koji su vidjeli tu sliku smatrali su je savršenim prikazom mira. 

Na drugoj su slici također bile planine. No bile su gole i strme, mračne i opasne. Iznad njih nalazilo se ljuto nebo iz kojeg je padala kiša i sijevale munje. U donjem dijelu planina nalazi se opaki vodopad čija voda se pjenušala i komešala u svojoj snazi. Slika baš i nije odavala pojam mira. No kad je Kralj malo bolje pogledao, kraj vodopada je vidio malo zeleno grmlje koje je raslo iz pukotine stijena i u njemu pticu koja je savila svoje gnijezdo. Tamo, u centru uzburkanosti ljutite vode, majka ptica savila je gnijezdo i spokojno brinula o svom potomstvu. Savršeno mirna i sigurna...

I koja je slika osvojila nagradu, pitali su podanici? Ona druga, odlučio je Kralj uz objašnjenje "mir ne znači biti u miru kad oko vas nema buke, problema ili teškoća. Mir znači biti spokojan i siguran u sebe i kada situacija oko vas huči i bjesni, kad vas stišću problemi i kad je sve oko vas crno, a pri tome uspijete zadržati mir u svom srcu. To je pravi smisao mira."
Slažem se s mudrim Kraljem jer sve što nam treba za život i mir nalazi se u nama. Nosimo u sebi sve sastojke za kreiranje vlastitog pakla, ali i vlastitog raja i na nama je da se sami sa sobom dogovorimo kakvim životom želimo živjeti.
 

URONJENA U OPTIMIZAM

Gotovo cijeli život "nerviram" ljude svojim optimizmom. ( Mene su vjerojatno po rođenju u ronili u bačvu s optimizmom  😊)

Vjerojatno i nekog od vas izluđujem osmjesima, veseljem i srećom koje sam proširila i malo šire od granica ovog bloga. Nije mi žao ako se tako osjećate loše zbog mog optimizma, no, nadam se, da ću i vas upornim djelovanjem zaraziti. I ukoliko mi to pođe za rukom, uopće neću žaliti ako me optuže za širenje zaraze :)

Kažu da je siječanj najdepresivniji mjesec u godini. Kažu, da postoje najdepresivniji dani u godini,kažu, a ja se od jutra ne prestajem osmjehivati. I svakom lošom viješću koja dolazi do mene danas, umjesto tuge i zabrinutosti, moje su misli ispunjene veseljem i nekom čudnom smirenošću. Možda sam luda? Možda bi trebalo poslati "dečke u bijelom" po mene i smjestiti me na neko vrijeme u neku mirnu ustanovu. Možda. No, dok "dečki u bijelom" navrate, imam taman dovoljno vremena za još jednu dozu zaraze smisleno upućenu vama. 

Većinu nas poprilično muči pitanje budućnosti. Možda je to i jedino pitanje koje nas zaista muči, a nitko od nas nema odgovor na njega. I obično se u razmišljanju o budućnosti zapletemo u nevidljivu mrežu prošlosti, uhvaćeni kao muhe u paukovu mrežu pokušavamo se izvući iz tog ljepljivog stiska nevidljivih niti koje nas drže i koje nam crpe snagu. I umjesto da gledamo naprijed, naš je fokus prikovan na niti koje nas drže i koje nas zadržavaju na jednom mjestu dugi, predugi niz godina. Znam koliko je teško okrenuti se prema naprijed, ispuniti srce veseljem i optimizmom i oduprijeti se ljepljivim nitima prošlosti. Vjerujte mi, znam.

No, iako ne znam što mi budućnost donosi, znam Tko mi ju donosi i zato joj prilazim punim povjerenjem i zahvalnošću. Knjiga mudrosti me uvjerava da je moja prošlost oproštena i zaboravljena. I vjerujem joj. Čak i kad razum govori drugačije, kad se racio opire, kad krenu analize, moje srce joj u potpunosti vjeruje. I sjetim se žrtve jednog čovjeka "koji je došao da bi mi mogli živjeti raskošnijim životom". Sjetim se i njegovog prijatelja koji je obećao raskošan i harmoničan život. Sjetim se i svih onih ljudi koji su zračili optimizmom kad im je bilo najteže. Onih ljudi koji su izabrali zanesenost optimizmom kao životni stil. I znam da im izbor nije bio jednostavan niti lak. Znam da ih je život šibao sa svih strana, no oni su ustrajali ispunjavati svoje srce i misli pozitivnim mislima i poklanjali su drugima osmjehe. Širili su svoju optimističnu zarazu koju sam i ja negdje usput pokupila. I zahvalna sam im na tome. Srcem, dušom i mislima...

A moja jednima obaveza i želja je da zarazu širim dalje. I kad se sjetim svega toga, kada znam da mi je prošlost oproštena, sadašnjost sigurna i budućnost zajamčena, zbog čega ne bih bila zanesena optimizmom? I zašto vi ne bi bilo zaneseni optimizmom? Sjednite se na trenutak sami sa sobom, razmislite malo o svom životu, pozdravite se s prošlošću ma kakva ona bila i radosno krenite u nepoznato znajući da vas iščekuje prekrasna avantura. Oslobodite se ljepljivosti paukove mreže, uhvatite se za svoje srce i prepustite mu da vas vodi. Jer ono što vaše srce odabere, najbolji je put. Možete mi vjerovati ili ne, ali da bi znali da li u ovim mojim riječima ima istine, trebali bi provjeriti. I znam da je mislite kako je teško provjeriti ove moje navode, no za sve se u životu treba potruditi. A ovdje se trudite za sebe, ne za mene. 

"Dečki u bijelom" samo što nisu stigli, a ja ih dočekujem obavijena narančastim optimizmom, radosna i s željom da i njih malo zarazim zanesenošću. I znam, uspjet ću u tome. A vi mi javite da li sam uspješno zarazila i vas...ljubi vas Branka 💕

PARALELNI SVIJET....

...sigurno ćete se sjetiti animiranog filma " Djeco Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ, te me slike vode vode...."

PRONAĐENO NEGDJE U SVIJETU VIRTUALE ..zahvaljujem autoru priče...priča me lijepo protresla i poželjeh je podijeliti s vama...

...živjela je isprazno, bez osjećaja... jednog dana odluči stvoriti svoj svijet... na listu papira nacrta sebe, malu i izgubljenu... uzme bojice i nacrta dugu, sunce, čak i pticu u letu, ali nije ublažila osjećaj samoće...

drugi dan pogleda papir i iznenađeno ugleda još neke raznolike likove kako se okupljaju, prolaze, zastajkuju... bilo je tu nježnih i dragih, nasmijanih i tužnih, ponekad i pokoji zao... gledala je kako se na papiru rađa jedan novi svijet i shvatila da pomalo postaje dio njega...

crtala je smajliće i plačkiće, baš onako kako se i sama osjećala... pronašla je i čarobnu olovku i s njom udahnula dušu liku na papiru... a dva svijeta su se počela pretakati jedan u drugi i s vremenom je naučila zivjeti oba... ili taj neki jedini, spojeni, posebni... više ih nije razlikovala... lik je postala ona sama...

iznenađeno je gledala kako se u njoj otkrivaju osjećaji za koje je mislila da su odavno odumrli... mogla je voljeti, mogla se smijati, mogla je željeti...

jednog dana pojavio se neki neobični lik i odmah probudio njenu znatiželju... osjećala je nešto neobično, nešto što ju je privlačilo baš kao što noćnog leptira privlači svjetlost lampiona... stavila je štitnike za laktove i koljena, safari šljem na glavu i krenula u istraćivanje... otkrila je da ju osjecaji nisu prevarili i da se iza naizgled neobičnog lika krije jedna posebna, divna i topla osoba...

odbacila je štitnike i šljem, nacrtala klupicu ispod starog hrasta na čijoj se grani ugnjezdila sova, nacrtala je i mjesec iznad krošnje, a maslačke posvuda okolo... sjedili su tako, svatko na svom kraju klupice i pričali... pričali... nikad se nije nikome tako otvorila... osjetila je snagu, silnu snagu koju joj je pružao...

nije se više bojala onog stvarnog svijeta, jer on je bio tu, tako blizu... dovoljno je bilo da zatvori oči i svijetovi bi se potpuno spojili, a on bi joj poput pravog mjeseca ugasio tamu... znala je da voli... neizmjerno, beskrajno... i po prvi put bila istinski sretna...

ali, jednog dana na njihovoj klupici bilo je samo pismo... njegovo... znala je da ne želi njene suze, ali nije ih mogla zadržati... još uvijek ne uspjeva...

pokušala je sve, gumicom obrisati suze, čudesnom olovkom nacrtati osmijeh... no, ne uspjeva... sve sto želi je da ga ugleda na drugoj strani klupice, da zajedno gledaju mjesec i slušaju sovu... nikad nije dotaknula njegovu ruku, no i sad bi bila sretna tek da ugleda nacrtani lik koji joj je pružao snagu i srecu... jer njen nacrtani lik na klupici nije samo lik iz drugog svijeta, to je ona čiji su se svjetovi pretočili jedan u drugi...

priča ima kraj...kraj prepuštam vama, napišite ga sami ...s ljubavlju Branka 🦄😘💝

SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU NAPREDUJEM...

Gledajući događanja u vlastitom životu i popriličnom iskustvu, kojeg vjerujem i vi imate, na relaciji "davanja-primanja", rekla bih da dobivam manje od onoga što zaslužujem. Nije tako uvijek bilo, ali trenutna je situacija takva. Ovog trenutka. Danas. Osvrnuvši se unatrag neki vremenski period, priznajem da ulažem puno, netko će hladno proglasiti to investicijom, ali moj je pogled s tim ulaganjima uperen u budućnost, u dugoročne ciljeve, u život. I zaista mi nije teško i dalje ulagati, iako možda rezultate ne dobivam odmah ili oni neće doći sutra. Znam da će doći. To mi je dovoljno. Znam da se nekima moji potezi, moje misli, moji stavovi i moja djelovanje ponekad čine čudnima, suludima, neobjašnjivima, ali znam zašto to činim. 

Znam da sam u jednom procesu koji se mnogima čini "munjenim, nestabilnim i neobjašnjivim", ali znam da taj proces moram proći, da iza njega slijede novi procesi i da sve sto sam uložila, dobit ću natrag, ako ne iz direktnog izvora mojeg ulaganja, onda nekim drugim, meni zasad nepoznatim, kanalima. 

I nemojte misliti da su moje misli samo narančaste i vedre, da i kod mene nema uspona i padova. Da, uglavnom su naranancaste i vedre, ali ne svih 24 sata dnevno, ne svaki dan, ne stalno. Ali većinom jesu. Naravno da ima i crnih ili sivih misli, možda čak i više no što si možete zamisliti, no ne odzvoljavam im da me obuzmu i kontroliraju. Ja svoje padove promatram iz drugačije perspektive nego većina ljudi. Uzmem u ruke vrećicu gumenih bombona, još uvijek na koljenima, zaogrnuta u prašinu koja se digla nakon mog velikog treska, s bolovima i u onim dijelovima tijela za koje nisam ni znala da mogu boljeti, promatram situaciju u kojoj se nalazim i počnem se nezaustavljivo smijati. Nakon prvog vala smijeha, pomiješanog sa suzama i bijesom na samu sebe, pridignem se s osmjehom na licu, otresem prašinu sa sebe, zaliječim rane i izvučem pouku iz tog posljednjeg, nažalost ili na sreću ne i zadnjeg, treska. 

Jednako, kao i kod svih, pojavljuje se i kod mene sumnja, umor, želja za odustajanjem, razmišljanje o preusmjeravanju energije i sebe u nešto drugo, vaganje do sad postignutog u odnosu na uloženo i često od drugih čujem baš onu izjavu "ne zaslužuje te" - posao koji radiš, kolege s kojima djeluješ, ljudi s kojima se družiš, osobe koje voliš... 

I možda, samo možda je trenutno to istina. A možda, i opet samo možda, je prava istina sasvim drugačija i ja ne zaslužujem većinu onog dobrog što dobivam. Ili možda, i opet samo možda, dobivam u ovom trenutku točno ono što zaslužujem i svi ljudi oko mene dobivaju točno ono što zaslužuju. Slika koju ostatak svijeta vidi u odnosu na moj pogled zna biti prilično zamućena, ponekad iskrivljena, jednodimenzionalna i površna, i jako je teško odrediti nečije zasluge. Kako za mene, tako i za svakog od vas jer nitko osim vas samih ne zna cijelu sliku i nitko osim vas samih, pa ni oni najbliži i najdobronamjernije ne mogu napraviti pravu procjenu. Nitko osim vas. I procjena je samo vaša, kao i rezultati te vaše procjene. 

Ne volim status žrtve. Čak ni onda kad bih kratkoročno takvim odglumljenim statusom dobila puno. Čak ni onda kad bi se ostatak svijeta složio da imate apsolutno pravo na taj status. Čak ni onda kad zaista mislite da jeste žrtva. Za sve što mi se događalo, što mi se događa i što će mi se događati u životu odgovorna sam jedino ja. I moji izbori. A izbor uvijek postoji. I preuzimanje takve odgovornosti, da sve, baš sve polazi od nas samih i da nitko drugi nije kriv niti zaslužan za vašu životnu situaciju, veliki je korak u životu. Korak kojeg neki nikad ne naprave, korak kojeg neki naprave jako rano, korak kojeg neki rade razdijeljenog u male koračiće. 

I nekako mi se čini, na temelju ovim misli stavljenih na zaslon monitora, da se u mojoj glavi iskristalizirala jasna slika da sam dobivala, da dobivam i da ću i ubuduće dobivati upravo ono što zaslužujem. Ma što god to bilo :))

SIGURNI POKAZATELJI DA JE VAŠE DIJETE U PUBERTETU

by Branka

      Ah, te turbulentne godine! One su obično noćna mora, za djecu ali i za roditelje koji trpe te promjene raspoloženja, gunđanja itd. Da bude gore, djeca danas u pubertet ulaze puno ranije od očekivanog. Najbolji način da to izdržite je da se naoružete strpljenjem, a naročito ako primetite slijedeće znakove koji sigurno dokazuju da vaše dijete „trese“pubertet

  USMENA KOMUNIKACIJA PRESTAJE

U jednom trenutku ste najbolja „prijateljica“ sa svojim dječakom ili djevojčicom. Vaše dijete vas obožava, želi da bude kao vi i vi ste prva osoba koja čuje sve uspjehe, suze i tajne. No, onda odjednom...sve riječi prestaju. Komunikacija poprima čudne prizvuke i vizualne izražaje u vidu negodovanja, prevrtanja očima, mrmaljanja i... pisanih poruka, i to sve više u elektronskom obliku. „ Roditeljima je zabranjen ulazak u moju sobu „

  SVE SE VRTI OKO TRENDOVA

Vaše dijete bira odjeću s ciljem da bude  primijećeno. Vrlo je važno koje je marke odjeća... Kada vaše dijete počne da primjećuje imena brendova i insistira na skupocjenim tenisicama ili cipelama umjesto cipela s junakom iz crtića – definitivno je u pubertetu!

 DRUŠTVENE MREŽE SU OBVEZATNE

Facebook, Twitter, Instagram ili  Snapchat…(ako ne znate što je to upitajte dijete)  su društvene mreže bez kojih teen generacija ne može zamisliti svakodnevicu. Iako su to mreže na kojima bi trebali biti samo ako su punoljetno, no teen malci ih imaju neovisno o vašim zabranama „Jer, svi prijatelji su već na Facebook-u“. Tu smo sad na skliskom terenu…te mreže su opako dobra platforma za mobing i zlostavljanje koje može imati poguban kraj…OPREZ…

  SELFI JE SVUDA OKO VAS

Svaki pogled u ogledalo ili izlog dobra  prilika za vježbanje za „selfi“. Čak i ako djetetu ne odobravate „selfi“ , selfiji će se pojaviti svuda oko vas. Dijete počinje sve više razmišljati o fizičkom izgledu, a to vodi ka tome da sve više želi da se pokazuje okolo. Možete se sa tim boriti kako god želite (iako sam uvjerena da poznajete barem jednu odraslu osobu koja je opsjednuta selfijima),  pripremite se da gledate poze iz škole, kupatila, prijateljica, izleta itd...

 PRIVATNOST JE SVE

Počinje zaključavanje vrata ili izričito zahtijevanje da kucate prije nego što uđete. Djeca žele privatnost i to bez nekog posebnog razloga, ne trebate odmah biti sumnjičavi. Naravno, s pubertetom dolazi i malo raznih „istraživanja“, morate to razumjeti. U svakom slučaju, s pubertetom kod djece raste želja da budu neovisna, a vrijeme koje provode u svojoj sobi je upravo vrijeme za to!

 DIJETE GOVORI SVE I SVAŠTA

Odjednom ćete primijetiti da vaše dijete govori razne stvari – manje ili više (ne)pristojne. Bit će tu svega i  svačega jer dijete testira granice. Bit će tu svega, i psovki, ali i čudne internet terminologije. „Surfajte“ i vi malo po internetu kako biste bili u toku. To  vam se nalazi u opisu roditeljstva.

  ODGOVARANJE JE ČESTA POJAVA

Prisjetite se svega što je dijete do sada govorilo svojim igračkama ili možda prešutjelo smrknuta  lica. Sada to počinje da izlazi iz njega i to pred vama, eventualno onako mrmljajući u bradu ili glasno taman toliko da vi to čujete. Tražit će i više objašnjavanja vaših odluka. „Kako, Zašto, Zar baš moram ja…“

  KUDA JE NESTALA MOJA MALA SLATKA BABY

Imali ste slatkog dječaka ili djevojčicu? Ta slatkoća je sada zamijenjena „hejtom“ i sarkazmom. Vaše dijete traži novi identitet s ulaskom u pubertet. Slatka mala baby u tom periodu nije „u modi“.

      VI NIŠTA NE ZNATE

Da li znali da odjednom više ništa ne znate? Vjerojatno ne, jer prema mišljenju vašeg teen malca, vi ne znate NIŠTA! To je samo razvojna faza i tako se prema njoj odnosite. Skoro svako dijete prolazi kroz to i misli da baš ono sve zna, najpametnije biće na svijetu. Vjerujete  vaše dijete je normalno i ta faza će proći za koju godinu... Pokušajte ignorirati tu „fazu“ i ne doživljavajte ju osobno… Prihvatite to i na dobrom ste putu.

  VI SAMO SRAMOTITE SVOJE DIJETE

Evo još jednog jako skliskog terena… tu ste pravi profesionalac – kako da osramotiti svoje dijete! Nije uopće važno što radite i govorite. Možete biti  ste najcool mama na svijetu! Oblačite se trendi, slušate dobru muziku, čitate dobre knjige, znate sve aktuelne i cool filmove i imate i smisao za humor. No, to vašem teen malcu ide na živce, jer misli da to radite kako bi se svidjeli njegovim ili njezinim frendovima. Vi  ste hodajuća katastrofa! Prihvatite i to kao prolaznu fazu.

  ILI SU STALNO VANI ILI SAMO SJEDE U SOBI

Teen malci imaju ambivalentno ponašanje. Ponekada mogu razviti posebnu averziju prema izlasku iz svojeg carstva. Super im je da sjede u sobi, u svom svijetu, da se dopisuju, twitaju, postaju, šalju slike, pričaju preko Skype-a itd. Njima je to zabavno, pričaju sa svojim frendovima i to je cool! Ovdje  budite uporni. Ne odustajte, pokušajte ih nagovoriti da provire nos iz svoje sobe.  Jednako tako budite dosljedni s onim teen malcima koji bi neprestano bili vani…Ovdje su granice jako važne…

 I za kraj…ne poznajem roditelja koji nije preživio teen razdoblje, preživjet ćete ga i vi…Što su radili vaši roditelji kada ste bili teen malci? Čega se sjećate?

Pokušajte postaviti zdrave granice i pustite teen malca da na miru odrasta jer se to pozitivno odražava na formiranje njegovog samopouzdanja, identiteta i socijalnih odnosa. I imajte u vidu da ljubav, empatija, razumijevanje, međusobno poštovanje i zdrava komunikacija nikome nisu nanijeli zlo.

Ljubi vas Branka, za sva pitanja i nedoumice moje srce je otvoreno, a odgovore na sve vaše nedoumice možemo riješiti u mom JoyfulLife centru…    

by Branka

ZDRAVO MALENI...ZDRAVO SVI...U VIRTUALNOM SVIJETU...

Sigurno se sjećate ove pjesmice koja je započinjala "Zdravo maleni"...tako su nas pozdravljali oni koji su nas poučavali o stvarima, tako jednostavnim i tako često zaboravljenim u svijetu odraslih...klinci...malci...Oni koji ne znaju za laži,nemaju ograničenja i žive bez predrasuda tako dugo dok odrasli ne preuzmu kontrolu nad njihovim životima... Malci ono što vide kažu točno onako kako dožive,onako kako misle. Odrasli tako često zaborave kako nam malo treba da bi nam u ovom svijetu bilo ljepše,ljepše i jednostavnije. Ako želimo razumijeti poruke malaca i živjeti ih, trebamo zaboraviti ograničenja koja smo sami sebi postavili dugim nizom godina pod utjecajem okolnog svijeta preuzimajući na sebe tuđe frustracije i crnilo. Trebamo zaboraviti vlestiti ego i prepustiti se zaboravljenom djetetu u nama, djetetu koje i dalje tiho jeca i  čeka trenutak kada ćemo osvrnuti pogled na njega.
Ponekad se i sama pitam tko je u ovom trenutku za tastaturom laptopa, tko su ljudi koji čitaju ovaj tekst i koji ne nalaze u ovom virtualnom svijetu, možda prolaze svakodnevno pored mene i ne znaju da sam to ja...Ponekad dok guram kolica po nekom supermarketu promatram ljude zadubljene u svoje misli,probleme ili izazove kako ih god želite nazvati, glavom im roje potrebe i pitam se jesam li ih povremeno susrela i ovom virtualnom svijetu. U stvarnom svijetu me može svašta "izuti iz cipela" , no u ovom virtualnom ne, jer u virtuali ljudi se lakše otvaraju, jer misle da su zaštićeni maskom "anonimnosti"...ovdje pričaju ono o čemu ne bi pričali na prvoj kavi, na prvom susretu...Da ovdje je puno pametnih, divnih, toplih ljudi...a ti isti ljudi šeću ulicama, možda rade s nama, ispijaju kavu za susjednim stolom, a mi ih ne osjećamo isto kako ih osjećamo u virtuali. U virtuali ono dijete u nama prestaje jecati. U virtuali ono ima glavnu ulogu. U virtuali postajemo ono što stvarno jesmo. U virtuali smo malci, vjerujemo, volimo,smijemo se, plačemo - iskreno, toplo i otvoreno...bez straha...Kad ovako razmišljam pitam se kada bi pisali pismo našem višem JA, Bogu;Svevišnjem ili kako ga već zovete...Što bi tražili? Više novaca? Više vremena? Boljiauto? Godišnji na Maldivima? Napredovanje? Što bi mu poručili? Koje odgovore bi tražili?
Vjerujem da ste ovo negdje pročitali, no dobro je da se podsjetite što malci poručuju tom VIŠEM JA...
...Dragi Bože, umjesto da puštaš ljude da umiru i stvaraš nove, zašto jednostavno ne zadržiš one koje imaš sada...
...Dragi Bože, bio sam na svadbi u crkvi i vidio ljude kako se ljube, da li je to ok?
...Dragi Bože mislim da je penjalica tvoj najbolji izum...
...Dragi Bože u školi su nam pričali da je Tesla izmislio svjetlo, a na vjerinauku da si to bio ti. Ja mislim da je on ukrao ideju od tebe...
...Dragi Bože vjerujem da ti je teško voljeti sve ljude na svijetu...nas je u obitelji samo četiri i to nam nikako ne polazi za rukom...

Ja i moje dijete u meni svakoga dana zahvaljujemo na novom danu, na životu, na svim lekcijama koje nam je pripremio, na obilju koje nam je podario...A što bi ga pitala da se susretnemo, e popis bi bio malo podugačak...
Iskreno me zanima što bi vi napisali svojem VIŠEM JA....

                                                                 S ljubavlju velika i mala Branka