ZDRAVO MALENI...ZDRAVO SVI...U VIRTUALNOM SVIJETU...

Sigurno se sjećate ove pjesmice koja je započinjala "Zdravo maleni"...tako su nas pozdravljali oni koji su nas poučavali o stvarima, tako jednostavnim i tako često zaboravljenim u svijetu odraslih...klinci...malci...Oni koji ne znaju za laži,nemaju ograničenja i žive bez predrasuda tako dugo dok odrasli ne preuzmu kontrolu nad njihovim životima... Malci ono što vide kažu točno onako kako dožive,onako kako misle. Odrasli tako često zaborave kako nam malo treba da bi nam u ovom svijetu bilo ljepše,ljepše i jednostavnije. Ako želimo razumijeti poruke malaca i živjeti ih, trebamo zaboraviti ograničenja koja smo sami sebi postavili dugim nizom godina pod utjecajem okolnog svijeta preuzimajući na sebe tuđe frustracije i crnilo. Trebamo zaboraviti vlestiti ego i prepustiti se zaboravljenom djetetu u nama, djetetu koje i dalje tiho jeca i  čeka trenutak kada ćemo osvrnuti pogled na njega.
Ponekad se i sama pitam tko je u ovom trenutku za tastaturom laptopa, tko su ljudi koji čitaju ovaj tekst i koji ne nalaze u ovom virtualnom svijetu, možda prolaze svakodnevno pored mene i ne znaju da sam to ja...Ponekad dok guram kolica po nekom supermarketu promatram ljude zadubljene u svoje misli,probleme ili izazove kako ih god želite nazvati, glavom im roje potrebe i pitam se jesam li ih povremeno susrela i ovom virtualnom svijetu. U stvarnom svijetu me može svašta "izuti iz cipela" , no u ovom virtualnom ne, jer u virtuali ljudi se lakše otvaraju, jer misle da su zaštićeni maskom "anonimnosti"...ovdje pričaju ono o čemu ne bi pričali na prvoj kavi, na prvom susretu...Da ovdje je puno pametnih, divnih, toplih ljudi...a ti isti ljudi šeću ulicama, možda rade s nama, ispijaju kavu za susjednim stolom, a mi ih ne osjećamo isto kako ih osjećamo u virtuali. U virtuali ono dijete u nama prestaje jecati. U virtuali ono ima glavnu ulogu. U virtuali postajemo ono što stvarno jesmo. U virtuali smo malci, vjerujemo, volimo,smijemo se, plačemo - iskreno, toplo i otvoreno...bez straha...Kad ovako razmišljam pitam se kada bi pisali pismo našem višem JA, Bogu;Svevišnjem ili kako ga već zovete...Što bi tražili? Više novaca? Više vremena? Boljiauto? Godišnji na Maldivima? Napredovanje? Što bi mu poručili? Koje odgovore bi tražili?
Vjerujem da ste ovo negdje pročitali, no dobro je da se podsjetite što malci poručuju tom VIŠEM JA...
...Dragi Bože, umjesto da puštaš ljude da umiru i stvaraš nove, zašto jednostavno ne zadržiš one koje imaš sada...
...Dragi Bože, bio sam na svadbi u crkvi i vidio ljude kako se ljube, da li je to ok?
...Dragi Bože mislim da je penjalica tvoj najbolji izum...
...Dragi Bože u školi su nam pričali da je Tesla izmislio svjetlo, a na vjerinauku da si to bio ti. Ja mislim da je on ukrao ideju od tebe...
...Dragi Bože vjerujem da ti je teško voljeti sve ljude na svijetu...nas je u obitelji samo četiri i to nam nikako ne polazi za rukom...

Ja i moje dijete u meni svakoga dana zahvaljujemo na novom danu, na životu, na svim lekcijama koje nam je pripremio, na obilju koje nam je podario...A što bi ga pitala da se susretnemo, e popis bi bio malo podugačak...
Iskreno me zanima što bi vi napisali svojem VIŠEM JA....

                                                                 S ljubavlju velika i mala Branka