POSLIJE RAZVODA

POSLIJE RAZVODA

Nakon razvoda jedno vrijeme bila sam doslovce „sama sa sobom“. Koliko je to bilo moguće jer sam uz sebe imala malog cmizdravca koji je tražio cijelu mene. Iskreno, mene je bilo sram izaći među ljude jer…. Svi su pričali da smo se razveli, čudili se „što sam mu napravila“, bez srama me ispitivali kada bi me sreli u dućanu ili na cesti u šetnji s malcem. Svi su se kao jako brinuli se jesam li ok, kao bio je to hrabar potez, sva sreća da imam roditelje uz sebe i da sam sigurna…Sigurna u što? A iza tih „pitanja“ titrala je rečenica „ona nije normalna, možda ima drugoga…“  To lažno žaljenje i suosjećanje …grrrrrrrrrr

Iskreno sada mi je teško procijeniti da li je nekim ljudima stvarno stalo do mene i moje situacije ili su hranili svoju dušu mojom boli. Potiho se pričalo na sve strane –  živjela sam u takvoj sredini gdje svi znaju sve i vole zabadati nos u tuđe živote, a ne vide što im je  ispred vlastitog praga. Mene su svi poznavali, njega malo manje, no toliko koliko su ga poznavali bio im je predivan i kako sam mu to mogla napraviti. Nitko od njih nije bio s njim unutar 4 zida, u trenucima kada nisam znala kakav i kada će doći kući, što će se tada događati. Uz se to malac je bio beba. No da stvar bude opakija, moja mama mi nikada nije oprostila taj potez – rastava – ostavljanje djeteta bez oca. Razumijem ju sada, ona je rano ostala bez majke, no tada mi je bila neprijatelj br 1. imala sam osjećaj da o mom razvodu svi pričaju, da me prosuđuju, osuđuju, žale…Iskreno okretao mi se želudac na sva ta šuškanja, zujalo mi je u ušima. To je bio ključni razlog zašto sam željela biti sama sa sobom zatvorena u kući, da kući u dvorcu kao Zlatokosa. No, sve je to bila nemoguća misija, morala sam na posao, u šetnju s malcem.

Kako bih izbjegla sve te „susrete“, sve sam obavljala kilometrima izvan kruga gdje živim, čak sam i malca šetala izvan mjesta. To sam uspjela riješiti, no doma je bio pakao…pakao zbog kojeg sam se odlučila otići u podstanarstvo. Veselo…

Svi su u meni  gledali „hrabru“ ženu , u meni od hrabrosti ni H. Nije mi bilo niti malo lako. Razgovori u CZSS i na sudu bili su koma, nisam se samo rastala već sam se  i razvela. Da razlika postoji. Razvod je službeni prestanak braka. Uf…Bila sam tužna. Povrijeđena. Ljuta. Sve oko mene podsjećalo me je na nas. Samopoštovanje u podrumu. Raspoloženja su šetala up & down.  Da stvar bude zanimljivija preispitivala sam sebe jesam li ja sposobna imati obitelj, jesam li sposobna održati brak, jesam li ja normalna žena, zašto to kod mene nije išlo. Uvijek i uvijek krivnja samo na moja leđa. A onda one slavne rečenice „Da je valjala to joj se ne bi dogodilo.“  Bila sam na rubu ponora. Iskreno ni to što imam malca nije me opako motiviralo.  Ooo da!! Samo sam cmizdrila… U autu do posla…U vožnji doma. Pa doma. Sutra opet iz početka. I tako danima, mjesecima. Sve sam radila robotski…emocije na levelu -1000. Pitam  se od kuda su dolazile te količine suza koje sam isplakala.  Gdje sam imala taj rezervoar suza? Opako!

Da, ja sam pregrizla sve i donijela odluku o razvodu nakon što se gospodin lijepo pokupio i otišao. Nije mi bilo jasno gdje sam ja to pogriješila. Jesam li se previše posvetila malcu, a njega zametnula negdje, da li sam mu prestala biti privlačna nakon što sam na svijet donijela njemu toliko očekivanog sina…i tako svaki dan…ista pitanja bez odgovora. Grizlo me je to dugo vremena. Proždiralo. Uvjerila sam sebe da nisam lijepa, privlačna i da je to vjerojatno razlog. Satima sam stajala pred ogledalom i kritizirala se. Tražila nedostatke, ubacila se u nejedenje…samo kava i cigarete, skinut ću ja taj višak kilograma i onda će mu biti žao što je otišao. Kojeg li glupog razmišljanja. Bilo mi je grozno. Pomisao na taj period izaziva jezu u mom tijelu.

Da imam veliku gumicu, izbrisala bi taj period svog života. Hodanje po rubu vulkana. Sate i sate znala sam gledati u jednu točku ili pričati s frendicama na telefon. Jadne one. Dobro da su preživjele tu moju veličanstvenu ulogu žrtve. Kad bolje razmislim mogla sam i Oscara dobiti. To je bila uloga mog života.  Stalno sam pričala istu priču, vjerujem da su bile pametne pa odložile telefone dok sam ja ponavljala svoje monologe tražeći od njih pomoć. Moj fokus je bio samo na mojoj priči, njima kao da je život stao i samo se bave mojim razvodom i mojim cendranjem. Iskreno nedostaje mi taj period odrastanja mog sina. Brinula sam ja o njemu, ali kao robot, sve emocije usmjerila sam samo na sebe. Znam da sada to zvuči okrutno i egoistično, no iskreno je. Preživio je, a bila je tu i baka koja je objeručke prihvatila ulogu njegovateljice. E da, da ne zaboravim, postala sam redoviti posjetitelj Hitne pomoći… od nesanice do napadaja panike, povraćanja iskreno ne sjećam se više svih boleština koje sam tada kao imala. Sama sebe nisam prepoznavala, ja kojoj su posjete liječniku bile strana stvar, ja koja nisam pola tablete…što ja radim na Hitnoj?

Bila sam rastresena i  loše sam izgledala u tom periodu, kako fizički, tako i psihički.

Kako su kava i cigareta bile osnovne namjernice moje prehrane tijelo je reklo svoje…bolnica, infuzija…i otrežnjenje…

Što Branka to radiš sama sebi??! Zašto si to radiš? Pogledaj se!!

Taj tmurni, kišni dan nikad ne ću zaboraviti. To je bio moj najsvjetliji i najsunčaniji dan. Opet ogledalo i ja…dobro da se nisam prepala sama sebe. I onda je u meni proradio prkos, inat. Nema više plakanja, nema više puzanja na koljenima, NEMA, jedno veliko NEMA. Probudi se Branka i kreni. Život je pred tobom. Tko je vrijedan tvoje svake suze? Da ne izgledaš savršeno ( dapače tada sam izgledala očajno ) ali još si živa, spremna za nove avanture.

Nakon toga započela je moja avantura…. Ne, ni taj period nije baš za pohvalu, no i on je trebao baš takav kakav je bio, obrnuto od onog što sam radila do tada. Počela sam tulumariti, nisam toliko izlazila, ali tulumi kod mene bili su učestali. Koji dobar osjećaj je spoznavanje SLOBODE. Uživanje u slobodi. Na moje lice vratio se osmijeh. Zabava je postala moja glavna furka. Kritike da sam raspuštenica koja živi raskalašenim životom više nisu bile nož u moje srce. Organizacija vikenda,  dobro društvo postali su moja top tema. Pogledi drugih muškaraca me nisu zanimali, iskreno jesu, ali bilo me je strah, rane su još bile svježe.

I nakon tog ludiranja slijedi ponovno pogled u ogledalo i susret same sa sobom. Ne susret sa svojim izgledom nego susret s osobom kakva jesam i kakva želim biti. Upsić …

Onda kreće najteži, ali najdivniji period, koji traje još i danas, a to je period rada na sebi i rada sa sobom…

Prvo su krenule šetnje, pa meditacije, pa čitanje knjiga i na kraju jedna edukacija za drugom…

U tom periodu u moj život ulazi osoba koja ga je okrenula naopako, ali u pozitivnom smislu. Još i danas se sjećam svake sekunde toga susreta. Znam da sada očekujete ljubavnu priču…ali neeeee

To je početak nečeg puno vrijednijeg…početak spoznavanja da vrijedim, da sam ok, da mogu sve što poželim…početak spoznavanja samopouzdane i samosvjesne osobe…no tada je to bio početak puta na kojem sam danas…

Odlučila sam se okrenuti važnijim stvarima u životu. Novi ljudi u mom okruženju…Novi interesi…Izlasci s prijateljima… usklađivanje života sa sinom…

Bila sam zadovoljna. Počela sam voljeti sebe i svoj život.  Vratilo mi se samopouzdanje i osmjeh na lice.

Mislila sam, ne samo mislila, bila sam sigurna da ovom kuglom ne korača muškarac za mene…kao grom iz vedra neba stvorio se…zajedno otkrivamo neke nove životne filozofije…učim ja od njega i on od mene…uživamo u sitnicama…do kada…samo nebo zna…

Sva svoja životna iskustva  (i dobra i loša) , sva znanja iz braka, prevare i povrede iz svojih egzibicija i divljanja, odlučila sam podijeliti s ljudima…osnovala sam JoyfulLifebyBranka centar sa željom da svi koji prolaze kroz burne periode rastava, razvode, poteškoća s djecom nađu mirnu luku u kojoj mogu otvoriti svoje srce bez osuda i prosuda, da nakon razgovora krenu put kuće s osmijehom na licu.

Cijelo vrijeme spoznavanja sebe zapisivala sam svoja iskustva, odlomke iz knjiga, citate jer sve to mi je omogućilo da danas budem tu gdje jesam. U prvom braku spoznala sam što to znači biti nedobra osoba, a uz prijatelja naučila sam kako se opustiti, kako vjerovati, kako biti jednostavna, kako dobiti nešto kad želim, kako se progurati i izboriti za samu sebe i izreći ono što mislim, kako biti JA…na tome sam mu neizmjerno zahvalna.

Zahvalna sam svim dragim bićima koji su bili i koji još uvijek su tu. Znam da sam neke opako povrijedila sa svojim ispadima, da sam bila nemoguća u svojim monolozima…Sve vas lijepo molim za oprost…

Grlim vas i ljubim

Branka