PARALELNI SVIJET....

...sigurno ćete se sjetiti animiranog filma " Djeco Ivica se zovem, kog nacrtam bude živ, te me slike vode vode...."

PRONAĐENO NEGDJE U SVIJETU VIRTUALE ..zahvaljujem autoru priče...priča me lijepo protresla i poželjeh je podijeliti s vama...

...živjela je isprazno, bez osjećaja... jednog dana odluči stvoriti svoj svijet... na listu papira nacrta sebe, malu i izgubljenu... uzme bojice i nacrta dugu, sunce, čak i pticu u letu, ali nije ublažila osjećaj samoće...

drugi dan pogleda papir i iznenađeno ugleda još neke raznolike likove kako se okupljaju, prolaze, zastajkuju... bilo je tu nježnih i dragih, nasmijanih i tužnih, ponekad i pokoji zao... gledala je kako se na papiru rađa jedan novi svijet i shvatila da pomalo postaje dio njega...

crtala je smajliće i plačkiće, baš onako kako se i sama osjećala... pronašla je i čarobnu olovku i s njom udahnula dušu liku na papiru... a dva svijeta su se počela pretakati jedan u drugi i s vremenom je naučila zivjeti oba... ili taj neki jedini, spojeni, posebni... više ih nije razlikovala... lik je postala ona sama...

iznenađeno je gledala kako se u njoj otkrivaju osjećaji za koje je mislila da su odavno odumrli... mogla je voljeti, mogla se smijati, mogla je željeti...

jednog dana pojavio se neki neobični lik i odmah probudio njenu znatiželju... osjećala je nešto neobično, nešto što ju je privlačilo baš kao što noćnog leptira privlači svjetlost lampiona... stavila je štitnike za laktove i koljena, safari šljem na glavu i krenula u istraćivanje... otkrila je da ju osjecaji nisu prevarili i da se iza naizgled neobičnog lika krije jedna posebna, divna i topla osoba...

odbacila je štitnike i šljem, nacrtala klupicu ispod starog hrasta na čijoj se grani ugnjezdila sova, nacrtala je i mjesec iznad krošnje, a maslačke posvuda okolo... sjedili su tako, svatko na svom kraju klupice i pričali... pričali... nikad se nije nikome tako otvorila... osjetila je snagu, silnu snagu koju joj je pružao...

nije se više bojala onog stvarnog svijeta, jer on je bio tu, tako blizu... dovoljno je bilo da zatvori oči i svijetovi bi se potpuno spojili, a on bi joj poput pravog mjeseca ugasio tamu... znala je da voli... neizmjerno, beskrajno... i po prvi put bila istinski sretna...

ali, jednog dana na njihovoj klupici bilo je samo pismo... njegovo... znala je da ne želi njene suze, ali nije ih mogla zadržati... još uvijek ne uspjeva...

pokušala je sve, gumicom obrisati suze, čudesnom olovkom nacrtati osmijeh... no, ne uspjeva... sve sto želi je da ga ugleda na drugoj strani klupice, da zajedno gledaju mjesec i slušaju sovu... nikad nije dotaknula njegovu ruku, no i sad bi bila sretna tek da ugleda nacrtani lik koji joj je pružao snagu i srecu... jer njen nacrtani lik na klupici nije samo lik iz drugog svijeta, to je ona čiji su se svjetovi pretočili jedan u drugi...

priča ima kraj...kraj prepuštam vama, napišite ga sami ...s ljubavlju Branka 🦄😘💝