Obitelj je ponosna na žene koje su uspješne i brinu o sebi

Odlazeći u Linea Snellu na vježbanje primijetila sam puno žena srednjih godina i sve imaju istu priču…Sad su djeca odrasla pa sada bez grižnje savjesti idu na vježbanje…Istina, ima i žena koje su osvijestile da djeca nisu izgovor za nedolazak na vježbanje i zadovoljavanje svojih .

U našoj kulturi uvrježeno je da se žene trebaju žrtvovati za obitelj, za djecu. Ne, ne želim reći da ne trebamo biti brižne majke koje su posvećene djeci, brižne supruge posvećene svojim muževima. Želim samo skrenuti pozornost da u tim nekim uvrježenim mišljenjima ne trebamo zaboraviti sebe.

Previše je priča da smo dobar dio života ulagali u djecu, u obitelj, dajući sebe njima, zapostavili smo sebe. I što se onda događa? Djeca nam odrastu, žive svoje živote, s suprugom smo izgubili poveznicu i onda krene priča da je život nepravedan, djeca i suprug nezahvalni, sebični. Umjesto zahvalnosti, čujete kritike. Opominju vas da imate previše kilograma, da ste se zapustili, da ste prerano ostarjeli, da mame njihovih prijatelja izgledaju super, da su druge supruge uspješne žene, nemaju vremena za vas, svi su zauzeti s razlogom ili bez njega…

A vi, kradomice gledate susjedu koja je starija od vas, koja izgleda prekrasno, očuvana, nema viška kilograma, stalno je u pokretu. I ono što vas najviše boli je da su njezina djeca i unučad ponosni na nju. S velikim poštovanjem i divljenjem pričaju o njoj. Sjetite se koliko puta ste sudjelovali u pričanju o tome kako je ona vrijedna žena, ali nije požrtvovna i ne brine previše o svojoj obitelji. Susjeda je i sama znala reći da kod nje nije uvijek trebao biti skuhan ručak i da ona brine o svom napredovanju i izgledu.

To vas potpuno zbunjuje, nije vam jasno i pitate je li ona imala više sreće od vas ili je znala nešto što vi niste. Malo prekasno ste uvidjeli da ste sve podredili svojoj obitelji pitajući sebe gdje ste bili kada ste sebi bili najpotrebniji… Zašto sve ovo pišem? Zato jer sam i sama malo prekasno uvidjela posljedice tih pogrešnih uvjerenja.

Poruka koju smo kao „brižne majke i supruge“ poslali našoj djeci i cijeloj obitelji je …Ako se ona sama ne brine o sebi zašto bi se mi morali brinuti o njoj…Uh, nije baš ugodno spoznati ovu istinu. Skrivajući sebe pod krinkom „ja nisam važna, važna je moja obitelj „ poručili smo okolini da nas mogu tretirati kao nevažnu osobu. Svi oko vas su usvojili činjenicu da su oni važni, najvažniji, da su centar svijeta.

Da, točno je da osnivanje obitelji nosi sam sobom spoznaju da ponekad trebamo nešto žrtvovati, no to ne znači da sebe trebamo izbrisati gumicom. Briga o sebi ne znači da smo sebični. Znam, to je u našem društvu vrlo ukorijenjeno uvjerenje. Ono čega trebamo postati svjesne je da briga o sebi ne znači sebičnost, već odgovornost.

Znam da nije lako balansirati između brige o obitelji i zadovoljavanju svojih želja i potreba. Vrlo često na roditeljskim sastancima pričam o tome da djeci nije potrebno svo vaše vrijeme već su im potrebni rituali koje njegujemo i vrijednosti koje im prenosimo. Kada sam osvijestila tu činjenicu upotrebljavala sam rečenicu: „Pepeljuga ne stanuje u ovoj kući !“ Moja obitelj se prihvatila spoznaju da ih volim, poštujem i da brinem o njima, no da se moje potrebe ne svode samo na kuhanje, pranje, glačanje već da se želim obrazovati, da brinem o svom zdravlju i izgledu.

Obitelj treba naučiti da pored svojih prava imaju i obveze koje trebaju izvršavati. Pospremanje sobe, pranje posuđa nisu poslovi koje članovi obitelji ne mogu izvršavati. Možda nisam bila najbolja mama na svijetu, najbolja supruga, najbolja kćer svojih roditelja, no ono što sam se trudila je njegovati dobar odnos sa svim članovima obitelji.

Ljubi vas i grli Branka